U srdce svoje nikoga zaključala nisam, a da ne može „izaći“. Stihovno – davnospomenarski, ni ključić nisam izgubila, pa da ga ne mogu naći. Uglavnom, sve to valentinovsko prošlo je, s puno kartonskih i nafutranih srdašaca, a cvijeća na megapišle. Čujem raznostrano da su Esekeri taj dan lijepo proveli, posebno penzići, u užim, obiteljskim i prijateljskim okruženjima ili na širokogrudnim feštama, u mnogim osječkim ugostiteljskim prostorima. Umirovljenici Industrijske četvrti, npr., uživali su i kerili se u prepunom „Đermu“, pod stručnim glazbenim taktom Vlade, mlađahnog vjeroučitelja po zanimanju, nema čega nema u njegovu bogatom repertoaru, a da to nije sjajno odradio. Od zabavne do narodne, starogradske, tamburaške glazbice, latinobloka, zapravo, ne znam kako bih to složila u pjevajuće i svirajuće ladle, jer sviralo se, pjevalo, bogami i plesalo, pa i kolo. Kukunješce, do uznojenih lica i grlca, joj, sjesti i cugnuti nešto nabrzaka… veselo su se vozali fijakerom starim, pjevušeći potiho, razdragano, pa i mene taj fijaker nikako da istovari, konjić da stane, vozali me i drugi dan, opet sve nekako poslagivano u zgodnu temicu svakodnevice. Idući u Zemaljsku udrugu Podunavskih Švaba u Hrvatskoj, kod meni dragog Slonića, ćošak Štrosike i Ribarske, gdje se uvijek nešto dobro dogovara i zakuhava, zastala sam tog jutra ispred konkatedrale, pred lampištokom. Vidim novopostavljene emajlirane table-blizanice, na njima piše: „Stajalište fijakera“ i „Vozni red fijakera“ (možda bi ispravnije bilo „red vožnje“, no to su već moje profesionalne deformacije, nisam htjela vaditi notes, da prepisujem…). Još piše da je polazište fijakera u Tvrđi svake prve subote u mjesecu, detalji baš nisu razrađeni, a meni zalihta davni pričuljak. „Lezite, opustite se!“ Tako je bilo nekad u mojem novinarskom stažu, dobila sam zadatak – pisati o liječenim alkoholičarima, a poznati dr. Atif Maglajlić ih je uspješno liječio. Bijaše to šašavo doba, kada su četirima temperamentima iz psihologije (kolerik, sangvinik, melankolik i flegmatik) osmišljeno naštiklana još dva: akademik i alkoholik! Uđoh u ordinaciju dr. Maglajlića u onda Općoj bolnici, a on mi ljubazno i smirujuće reče: „Lezite, opustite se!“ „Ne, hvala, ja ću u fotelju…“ ali on ponovi meni čudnu rečenicu. Svašta mi je još duhovito pričao, nutkao me čudnim pićima, u okviru teme pričao je o vremenu prošlom, bez nervoze, stresova: „Nekada je čovjek sjeo u fijaker, prepuštajući se laganoj vožnji na friškom luftu…“ I tako se ja uvijek, kad je o fijakeru pjesma, ili riječ, uvijek sjetim dosjetki dr. Atifa – „Lezite, opustite se!“ i „Nekada je čovjek sjeo u fijaker.“ A kako je u životu sve relativno, još mi ispriča sjajan vic o Husi i Hasi. Ali, o tom-potom…