Uopće je vrijeme nekakvo takvo, sve naopako, vidite vi to, poigrava se natura s nama, slabašnim stvorenjima, svira nam po violini nervnog sustava pravi hora stacato, a baš su nam počeli i djelovati, kako kome što paše, apaurini, tavori, lorsilani, librijumi, adumbrani, nobrijumi, beamati, praksiteni, mendozini i mamuriji… Tako bi nam i danas, da je među nama, mogla filozofski i poetski prepričavati svoje psihofizičko stanje frau J. C., Esekerica odvajkada, kazališna subreta, sa špicnamenom Mimi Balkanska, primjenjujući ga često i sasvim realno na opće stanje esekerskih žitelja, bez obzira u kojem firtlu žive. I obično imala je pravo. Ali ona je, unatoč svim životnim tenzijama, širila uokolo i dozu optimizma, a i radila je na sebi, ako ništa drugo, trudila se da svakodnevno najmanje 38 puta izgovori čudesnu sugestivnu rečenicu: „Svakog dana u svakom pogledu sve više napredujem!“ A upražnjavala je i okolini potanko tumačila drevne istočnjačke metode smirenja, fizičkog i psihičkog, dovodeći se tako, ili se bar približiti na kilometar do čudotvornog duševnog stanja, nirvane. Šta sve nije isprobala, za roman napisati, od TM-a, transcendentalne meditacije, 23 vrste joge, umjerenije za nju u poodmaklim godinicama, posebno se zakačila za Schultzov autogeni trening, može se provoditi posvuda, pa i u malenom čamcu. Nekoliko puta dnevno. Ništa se zapravo nije promijenilo od vremena Mimi Balkanske u osječkim koordinatama Županijska, Ružina, kada je riječ o nemirima i usamljenostima ljudskim u ovo naše, današnje vrijeme. Ipak mi se malo osmjehnulo dopodne ovoveljačkog dana. Ufurala sam u prostore osječke podružnice MUH-a, umirovljenika „Sveti Josip Radnik“, Industrijska četvrt, zbog nekih informacija. Sve su stolice uokolo dugog stola bile zauzete, žamor, poneki glasni dijalog, šalice popijene ili netom nalivene kave, društvo za prednjim stolom vrlo predano igra belu. Gospođa Štefica dočekuje domaćinski goste, uvijek nešto simpa dobacuje, zadnji su joj folovi kako uskoro daje neopozivu ostavku, na to se svi slatko nasmiju. A predsjednik Nedeljko Bezmarević sjedi sa svima, razgovara, sluša, dotiče problem usamljenosti, povlačenja u sebe, sve više. Onako spontano - cijelo malo, živopisno predavanje, poziva ih da opet dođu, a dolaze sve češće, zajedno planiraju buduće akcije, skupštinu… Palo je par dobrih viceva, sve to u dvorcu Mačkamame. Tu nikako nisu pasale stroge upute za autogeni trening radi individualnog popuštanja napetosti i stresnog stanja, naročito upute o takozvanom kočijaškom stavu. Meni neizvodivom. Jer – „očni su kapci sklopljeni, dno jezika labavo je i teško, donja čeljust mlohavo ovješena, ali usta pritom mogu, ali i ne moraju biti otvorena.“