Ponekad srijedom, prije početka uobičajenog informativno-prijateljskog susreta penzionera osječke udruge Sindikata umirovljenika Hrvatske, obično se stvori podugi red. Za mjerenje tlaka, šećera u krvi… Nakon mjerenja izvještaji okolini, ili je sve o.k., ili je „povišeno“, znak za još jednu u moru briga svakodnevice. Šteta što nema „mjerača stresa“, pomislila sam, to bi tek bio hepening za pet. Pa mi se ispili iz vijuga moždanih skoro već zaboravljeni pričuljak. U „Labudu“, esekerskoj gostionici s pedigreom, u Pejačevićevoj ulici, tamo 1987., već su se skompali stari pajdaši, među njima Oton M., Đula B., Puba T., Pišta B. i Pepa Š., a one, koji su kasnili na proziv, pozdravljali bi glasno: „Gdje si, kućo stara, je l' red da te nema na prozivci i jutarnjoj brlji, ti, zlatna štamplo birtijske tekme!“ Pa bi počeli komentari na napisano i pročitano u dnevnim cajtunzima, stalno šetajućim među kavanskim stolovima, s opojnim mirisom kuhanog vina, postojanim, lako čitljivim na onim zgodnim, starinskim, bambusovim držačima, lijepo razvidnim pred poglednim fokusom čitatelja. Poveo se razgovor o natječaju za ime žirafe, rođene u osječkom zoou, novine su pozvale građane, posebno školarce, da zoou predlože ime. (Žirafa je dobila ime OSKA, redakcija „Glasa Slavonije“ u tome je sudjelovala i – pobijedila.) „Ober, još jednu rundu!“ razgalio se Đula. „Ja nisam Ober, ja sam Slavek!“, potiho izusti sto i prvi put konobar labudski, a oni ga opet nisu čuli… U tom trenu Pepa izvadi neki kartončić, „mjerač stresa“, tako je na njemu pisalo, s označenim kvadratićem za kontrolu i stupanj stresnog stanja. Kupio je to u knjižari. Uz upute i objašnjenje – boja u kvadratu znači da ste opušteni (plavo), mirni (zeleno), napeti (narančasto) i pod stresom (crno). Držite tako palac na označenom kvadratu desetak sekundi! Takav nam mjerač danas svima treba, poručio je Pepa nazočnima i : „…ajde da vidimo sada kako to funkcionira.“ „Daj da probam“, oduševi se Oto, stavivši palac na kvadratić. Nakon deset sekundi, brojili su malo sporije od sekundne kazaljke, dogodilo se u kvadratiću nešto neočekivano. Poput minijaturne duge ukazale su se – plava, zelena, narančasta i crna crta. Sve četiri. Pravi mirakul. Takav je, dakle, bio Oto u tom labudskom psihotrenu. Opušten, miran, napet, pod stresom! Dakle, takav je mjerač stresa, prodavan u osječkim knjižarama kao pravi hit, bio zapravo prava bofl roba, no nakon prohujale četvrtine stoljeća moglo se takvo nešto i usavršiti. Umirovljenici bi danas na svom sastanku samo pritisnuli palac na jedan takav mjerač, a mogli bismo ga svi imati sa sobom. Uz mobitele, uvijek, u svim životnim prilikama, da nam kaže - ako i jesmo u stresu, bar da znamo…