Razveselio me ciklon Hera, stigavši nam preko Atlantika kao snažna vrtložna vjetrusina, pa će nas pothlađivati još par dana, a gospodin Faller će moći umnožiti svoje ledene figure u Tvrđi. Razveselio me i kanadski uspjeh znanstvenika genetskog inženjeringa, uzgojili grimizne rajčice s okusom borovnice, jedva čekam da probam takav paradajz. Istodobno me rastužilo otkriće - rukopis je mnogima postao bauk, neki čak maturanti ne znaju prepoznati rukopisna slova, time niti sadržaj, poruku, pitanje, priopćenje… A i mi, „sasvim odrasli“, sve manje pišemo svojim rukopisom, lijepim, kaligrafskim ili pak švrakopisom, kakav je - da je, naš je. Jer ako ništa drugo potpisivati se moramo često u tom svom formskom i formularnom životu. A pisma klasična, ona u kuverti, gotovo da više i ne pišemo, ili smo smanjili buntove čestitki blagdanskih, prazničkih i rođendanskih na minimum, jer mini i primamo, čak se i začudimo kad nam takvo što stigne. Prošlih blagdana poslala sam tek desetak čestitki za tu i inozemstvo, odgovorno mi se „vratilo“ pet, ali je stiglo i tri onih kojima se ja nisam javila, sada se te tri čestitke, s rajsneglama na mojem pluto-podsjetniku, sitno ljutkaju na me. Nije varka, nego pretpostavka. Među njima nije čestitka Mary Martin Lane iz američkog Waterlooa, Iowe, poslana mi, i osječkim prijateljima, 10. siječnja, tako da ću joj svakako odgovoriti ovih dana. Mary je profesorica engleskog jezika, predavala je prošlih godina kao gost u našem gradu, dosta je dobro naučila hrvatski, čestitku mi je napisala lijepim rukopisom, na hrvatskom, a s vinjetama lijepo ukrašeno pismo ipak je ispunila štampanim slovima, sasvim razumljivim, s malo grešaka, bar da ja tako mogu na – engleskom. Maybe, jednog lijepog dana. Moje se generacije sjećaju kako smo kao osnovnoškolci učili rukopisati pisana slova u onim posebnim tekama, s označenim crtovljem i na desno kosim crticama između, pa tanka, pa debela crta, sve tako do – krasnopisa. Mislim da je nama bilo puno lakše nego sadašnjim prvašićima, oni će, po novom standardu, od iduće školske godine učiti čak četiri različite vrste pisma. Nisu mi jasne promjene „lijepog rukopisa“, primjerice: „Pisano slovo A do sada se pisalo u jednom potezu, a po novom će se pisati u 3 poteza. Pisano slovo E po novom se piše kao tiskano, a pisalo se kao obrnuti broj 3, što je, kažu, djeci bilo jednostavnije(!?) H se pisalo jednim potezom, po novom – u 2 poteza, velika pisana slova C, Č, Ć, S i Š gube dosadašnje vitice, postaju jednostavnija.“ A tek noviteti - „formalno ravno, formalno koso, rukopisno koso i rukopisno uspravno pismo“… Svu tu moju zbunjenost pozobala je davna brojalica: „Pliva patka preko Save, nosi pismo na vrh glave, u tom pismu piše – volim Te Najviše!“