Haški sud i Međunarodni sud pravde konstatirali su još prije pet godina da se u Srebrenici dogodio genocid. Međutim, Boris Tadić, bivši predsjednik Republike Srbije, čeka neku novu sudsku presudu kako bi mogao reći je li genocida bilo ili nije. „Pitajte me kad sud donese pravorijek. Tada ću vam reći“, odgovorio je Aleksandru Stankoviću, gostujući u HTV-ovoj emisiji Nedjeljom u 2. S obzirom, dakle, na dvije presude koje su izrijekom konstatirale što se dogodilo u Srebrenici, postavlja se pitanje kakvu presudu Tadić čeka. Misli li da će treća biti različita od prve dvije? Nada li se da će međunarodni suci ovaj put biti nakloniji kad budu razmatrali veličinu i sadržaj zločina koji se ondje dogodio?

Budući da je teško očekivati da bi definiranje zločina u Srebrenici u trećem pokušaju moglo biti drugačije, jasno je da Boris Tadić nema ni političke i ljudske hrabrosti da jednostavno kaže što se ondje odigralo. Da prizna kako masovno ubijanje bošnjačkih muškaraca, od dječje do staračke dobi, ne može biti ništa drugo nego monstruozna realizacija genocidne politike usmjerena na istrebljenje muslimanskog stanovništva u tom dijelu BiH. Kad se radikal Tomislav Nikolić, aktualni predsjednik Srbije, opire priznavanju te činjenice, to se nekako uzima kao očekivana i normalna reakcija s obzirom na to da dolazi od političara koji je stasao u gnijezdu Vojislava Šešelja. No, Tadić je demokrat. Navodno moderan političar, usmjeren prema uvođenju demokratskih standarda u politiku i najviših pravnih standarda u državu kojoj je bio na čelu. Kad se vidi, međutim, njegovo izbjegavanje suočavanja s istinom i skrivanje iza neke buduće sudske presude, jasno je da razlike između njega i Nikolića nisu tako velike kako bi on želio da se vjeruje. Političari u susjednoj državi ne pomažu ni sebi ni vlastitom narodu. Bježanjem od činjenica drže svoj narod u povijesnom zatočeništvu i priječe promjene koje su nužne kako bi se ta zemlja odlijepila od prošlosti i krenula prema budućnosti. Srbija navodno želi postati članica Europske unije. No, potpuno je jasno da nepriznavanjem genocida u Srebrenici ozbiljno smanjuje svoje šanse da se to dogodi u nekom razumnom roku. Naravno, može se očekivati da će u procesu pregovaranja biti izloženi snažnom pritisku iz Bruxellesa da zauzmu politički stav o genocidu, odnosno da ga priznaju. No, mnogo bi bolje bilo kad bi spremnost da to učine pokazali samoinicijativno.

Boris Tadić se vjerojatno boji da bi ga ekstremni krugovi prikazali kao veleizdajicu da je priznao srebrenički genocid, i to na Hrvatsoj televiziji. Međutim, korist od tog čina za narod bila bi veća od političke štete koju bi on osobno mogao imati. Bio bi to dobrodošao znak da u srbijanskoj politici postoje odgovorni ljudi, ljudi svjesni da zločin mora imati posljedice, ljudi svjesni da žrtve trebaju moralnu zadovoljštinu. Boris Tadić pokazao je da nije takav čovjek ni političar, da je samo jedan od mnogih koji radije podilaze političkim protivnicima nego istini. Iz Tadićeva nastupa vidi se da je Srbija još daleko od buđenja.