Hrvatska nije država slučajnost, kako je rekao premijer, niti je slučajna država, kako su njegov tok misli interpretirali mediji. Hrvatska je puno gore od slučajnosti. Slučajnost može biti i sretna. Hrvatska je država nedosljednosti, voluntarističkog tumačenja propisa, ubitačne birokracije, političkog silništva koje guši sve oko sebe... Dok premijer svako malo dobaci javnosti kakvu filozofsku izjavu o kojoj se poslije danima lamentira, a njegovi glavni ministri i, naravno, prvi potpredsjednik Vlade, govore da je potrebno pravom politikom promijeniti klimu kako bi se stvari pomaknule s mrtve točke, nitko ne rješava apsurde zbog kojih je Hrvatska u stalnom slobodnom padu. Umjesto promjene poduzetničke klime imamo globalne klimatske promjene.

Evo, naprimjer, dvojica Splićana htjela su graditi solarnu elektranu u rodnom kraju. Logično, najviše je sunca u Dalmaciji. Udružili su se u tom poslu s poznatom španjolskom tvrtkom koja solare gradi diljem svijeta. Rekao bi čovjek da ne može bolje. Domaći poduzetnici doveli stranog investitora da zajedničkim snagama naprave solar vrijedan 11 milijuna kuna, koji će zaposliti neke ljude koji čame na Zavodu za zapošljavanje. Čovjek bi također rekao da se u vrijeme gospodarske krize onima koji su spremni riskirati i ponuditi nova radna mjesta treba pokloniti i pomoći. Da, ali ne u Dalmaciji. Tri godine su ganjali papire, tri godine obijali pragove raznih ureda, tri godine slušali da treba izmijeniti prostorne planove, da treba riješiti neka imovinska pitanja... Tri godine, a onda su se okrenuli i otišli u Orahovicu, gdje su svu papirologiju riješili po kratkom postupku, jer je ta slavonska općina pripremila sve preduvjete da može biti servis poduzetnicima koji se zainteresiraju za ulaganje na njihovu prostoru. Solar se upravo gradi i u listopadu će krenuti isporuka prvih kilovata. Sam posao postavljanja modula traje, inače, oko tri tjedna.

Orahovica, dakle, nije u Švicarskoj. Nije ni u Austriji. Još je manje u Njemačkoj. Orahovica je baš kao i Split, baš kao i Splitsko-dalmatinska županija, u Hrvatskoj. I kako se smije dopustiti da u Orahovici vrijede jedna pravila, a u Splitu neka druga? I zašto cijela Hrvatska nije Orahovica? Zašto je Hrvatska zemlja u kojoj je normalno da se gubi vrijeme, umjesto da postane zemlja u kojoj će se vrijeme cijeniti? Zašto u Hrvatskoj sve mora trajati vječno, od sudskih parnica, čekanja na specijalizirane bolničke pretrage ili operacije do rješavanja administrativnih zavrzlama? Političari na državnoj razini povjerit će javnosti da su i sami razočarani sporošću lokalne samouprave koja je puno puta glavna zapreka razvoju. Reći će da oni, nažalost, ne mogu ništa jer lokalna samouprava ima autonomiju i da oni s vrha mogu samo apelirati na lokalne čelnike da se malo trgnu. No dok se tako pilatovski peru ruke i prebacuje odgovornost na nekoga drugoga, bit će i dalje ovako kako nam je sada. Hrvatska će funkcionirati stihijski, političari na vlasti govorit će i dalje o potrebi da se svari promijene, lokalni će čelnici raditi onako kako im se hoće, a svi ćemo zajedno još dugo stajati na mjestu.