E ventualno prepuštanje Bosni i Hercegovini vrha poluotoka Klek te otočića Veli i Mali škoj u malostonskom zaljevu nije trgovina nego pitanje dogovora među državama. Tako govori hrvatski premijer Zoran Milanović. Obični čovjek kaže nego što je, nego trgovina! I dodaje da nijedna država koja drži do sebe ne daje svoj teritorij ni pod koju cijenu.

Okolnosti u kojima se na stolu našlo pitanje ratifikacije ugovora koji su još 1999. godine uglavili pokojnici Franjo Tuđman i Alija Izetbegović, pače, nameće zaključak da se ne radi samo o trgovini, nego o ucjeni jer BiH prepoznaje sadašnji trenutak kao priliku da konačno realizira projekt za koji hrvatski političari u posttuđmanovskoj eri dosad nisu htjeli niti čuti. Želju hrvatske vlasti da poveže državni teritorij Pelješkim mostom ili koridorom u zaleđu Neuma vlast u Sarajevu stavila je u isti paket s ratifikacijom dokumenta koji za Hrvatsku predstavlja neželjeni dio Tuđmanove političke ostavštine. Problem je samo što Hrvatska ne mora pristajati na ustupke, jer Pelješki most može graditi i bez prepuštanja državnog teritorija, ali najviši predstavnici vlasti unatoč tome pokazuju neočekivanu kooperativnost i spremnost na dogovor koji vodi prema promjeni granice.

Ako tako postupe u slučaju BiH, zašto sutra ne bi isto postupili kad dođe na red reguliranje granice sa Srbijom i pitanje vraćanja Šarengradske ade, onog otočića na Dunavu koji se prostire na 900 hektara i koji Srbija uporno svojata? Ili, zašto ne bi popustili kad konačno dođe na red pitanje vlasništva na Svetom Gerom, onim malim komadićem hrvatske zemlje koji već više od dva desetljeća drži Slovenija? Nekome se može činiti da su to toliko mali predjeli zemlje i da njihovo prepuštanje susjedima u stvarnom životu neće nikome ništa bitno značiti. To su samo neznatni milimetri na zemljopisnoj karti. Ne radi se, međutim, o veličini teritorija, nego o suverenitetu hrvatske države nad svojim područjem. Državni teritorij ne može i ne smije biti moneta za političko trgovanje, jer ako se jednom u tako nešto uđe, postavlja se pitanje gdje tome može biti kraj. I kako to da susjedne države uvijek nešto zahtijevaju od Hrvatske, a Hrvatska je stalno u poziciji da se brani? Kako to da i Slovenija, i Srbija, i BiH prisvajaju sebi pravo raspolaganja hrvatskim teritorijem, dok je Hrvatska neprestano u defenzivi? To, naravno, ne znači da bi Hrvatska trebala odjednom tražiti dijelove teritorija susjednih država. Ali, svakako znači da bi trebala biti odlučnija u zaštiti svojih interesa. Veli i Mali škoj, koji želi BiH, u teritorijalnom su smislu minijature. Ali su hrvatske. I vlast ih nema pravo dati da bi, kad je riječ o Pelješkom mostu, mogla graditi svoje na svome. Nema se pravo dogovarati o prepuštanju teritorija, jer za to nijedna vlast, pa ni Milanovićeva, nije dobila mandat. Kukuriku koalicija dobila je mandat kako bi izvukla zemlju iz gospodarske krize, a ne kako bi smanjila teritorij na kojemu treba rješavati krizu. Ako je Ugovor koji su sklopili Tuđman i Izetbegović mogao ležati u ladici 12 godina, može još toliko... Njegova ratifikacija sigurno nije hrvatski prioritet.