Datum objave: 21. srpnja, 2012.
Nespremna, neozbiljna, neorganizirana, proturječna, nedefinirana..., sve su to epiteti kojima velik dio javnosti opisuje prvih sedam mjeseci Milanovićeve vlade. A kako i ne bi? Jedan bi dan zaustavili gradnju Pelješkog mosta, drugi dan nastavili bi ga graditi. Jedan bi dan gradili hidroelektranu Ombla, a onda bi odjednom najavili gradnju hidroelektrane Dubrovnik II.
Jedan dan govore o investicijskom cunamiju, a drugi dan priznaju da su oni krivi što investicija još nema. Jedan dan govore o obnovi pročelja na stotinama državnih zgrada kao o visokoprofitabilnom poslu, a drugi dan kako to nije izvedivo jer nema projektne dokumentacije, nema kvalitetnih tvrtki, nema poduzetničkog interesa, loši su zakoni... Jedan bi dan imenovali Slavka Linića i Radimira Čačića u Nadzorni odbor Ine da štite interese države, a drugi dan ipak ne bi jer se Europska komisija ljuti... Da ne spominjemo kako je prvi potpredsjednik Vlade nekoliko puta mahao ostavkom ako izostane brzi investicijski ciklus, pa potom sam sebi produžavao vijek. Dakle, kad se tako nanižu samo neke epizode koje je producirala aktualna vlast, jasno je zašto se sve češće za Milanovićevu vlast koriste pridjevi s početka teksta. Ako se od Zorana Milanovića i njegovih koalicijskih partnera nešto očekivalo, onda je to spremnost za hvatanje u koštac s problemima. Očekivalo se da će odmah nakon primopredaje vlasti ubaciti u šestu brzinu i “schumaherovski” svladavati probleme. Ne zato što su čarobnjaci, nego zato što je najmanje godinu i pol prije parlamentarnih izbora bilo jasno da će ih Kukuriku koalicija dobiti. Samo zato im se danas teško oprašta gubljenje vremena. Kad je riječ o izlasku iz krize, Hrvatska je i previše vremena izgubila pod vodstvom HDZ-a. Građani su očekivali da će s dolaskom Kukuriku koalicije na vlast paralelno krenuti dva procesa. Jedan reformistički, koji podrazumijeva bolne rezove, odnosno otkaze, stečajeve, smanjivanje proračunskih rashoda, rezanje državne uprave, i drugi, rehabilitacijski, koji donosi investicije, investicije, investicije i radna mjesta. Zasad je, međutim, aktivan samo prvi proces, koji vojsku nesretnika i bijednika svakog dana povećava, a spasa niotkuda. No na to smo se već naviknuli. Većim se problemom čini histerija koja prožima Banske dvoru zbog izostanka investicija. Ne skrivajući želju da po svaku cijenu nešto pokrenu, ostavljaju dojam da su spremni žrtvovati sve, pa i samu zemlju. Realizira li se najava Radimira Čačića, na primjer, da će Hrvatska u suradnji s Republikom Srpskom graditi hidroelektranu Dubrovnik II, mogla bi biti žrtvovana plodna neretvanska dolina, uništena poljoprivreda, a stanovništvo prisiljeno da iz relativnog blagostanja krene trbuhom za kruhom. Je li to cijena koju treba platiti? Naravno da nije. Kad se unište temelji, ruši se i kuća. Postavlja se i političko pitanje mora li se Hrvatska dovesti u situaciju da je političar iz susjedne države, konkretno Bakir Izetbegović, kao predsjedajući Predsjedništva BiH, poučava da Republika Srpska nema pravo ulaziti u međudržavne aranžmane jer je to ustavno pravo države BiH te da bi gradnja rečene hidroelektrane prouzročila ekološku katastrofu s obje strane granice. Na žalost, Milanovićeva se vlast svakim svojim istupom kompromitira brzopletošću i nespremnošću. Na žalost, zbog toga što će, ako se nešto ne promijeni, cijenu opet platiti Hrvatska i njezini obični ljudi koji već dugo perspektivu prepoznaju samo kao pojam u rječniku hrvatskog jezika. Na žalost, i zbog toga što će povjerenje u politiku nastaviti tonuti u bezdan, a pesimizam će i dalje gušiti društvo pretvarajući Hrvatsku u zemlju bez nade.