Stvarni premijerski mandat Zorana Milanovića nije počeo 4. prosinca 2011. godine kad je pobijedio na parlamentarnim izborima, nego u nedjelju, 20. svibnja 2012. godine, kad je HDZ preuzeo Tomislav Karamarko. Tek sad kad je jasno tko stoji na čelu najbrojnije političke stranke i kad su sukobi koji su obilježili izbornu kampanju u HDZ-u ostali stvar prošlosti, Zoran Milanović dobio je pravog protivnika. Jadranku Kosor je poznavao. Karamarka se ima razloga bojati. Ne treba sumnjati da će Karamarko poduzeti sve, baš sve da ga oslabi i pokuša već u sljedećih godinu dana, koliko je ostalo do lokalnih izbora, vratiti pobjednički duh u svoju stranku. Jer i za njega je ovo igra biti ili ne biti.

Za postizanje tog cilja koristit će i Franju Tuđmana, podsjećat će na nekažnjene komunističke zločine, tražit će da se hrvatska vladajuća politika napokon o tome izjasni i provede pravdu, govorit će o obnovi hrvatstva i ideološkog identiteta u HDZ-u. Vodit će politiku ideoloških podjela društva, govoriti o "njima" i "nama", o ljevici koja izdaje hrvatske interese... Pod njegovim vodstvom HDZ neće glumiti da je politički centar, nego se može očekivati da će ga novi vođa snažno preusmjeriti udesno, računajući da je desnih birača, koji nakon Sanaderove detuđmanizacije HDZ-a nisu imali za koga glasovati, u Hrvatskoj više nego lijevih. Na putu do pobjede govorio je o izgubljenom ponosu, a to je još jedna sentimentalna priča koju je HDZ-ovo članstvo prihvatilo.

Tomislav Karamarko deklarira se kao hrvatski nacionalist, što god to u današnjim političkim i međunarodnim okolnostima značilo, i velike su šanse da će dio njegove političke priče i dalje biti teme iz povijesti. No na neki je način on došao kao melem na ranu prosječnom hadezeovcu koji sebe nije pronašao ni u Sanaderovoj politici približavanja EU preko leđa hrvatskih generala, ni u politici Jadranke Kosor koja je dovela do zaključenja Pristupnog ugovora o članstvu i pokrenula antikorupcijske procese. To što je Karamarko sudjelovao i u lovu na generala Gotovinu i u otvaranju procesa koji su HDZ doveli na optuženičku klupu, očito mu nisu zamjerili. Karamarko počinje mahom s novim ljudima. Iznimka je jedino Božidar Kalmeta, koji je jedini od stare garde uspio opstati i postati potpredsjednik HDZ-a.

No pitanje koje tek čeka odgovor je što će Karamarkov uspon donijeti Hrvatskoj. Hoće li je odgurati unatrag? Hoće li njegova politika voditi prema međunarodnoj izolaciji u kakvoj se Hrvatska nalazila kad je umro utemeljitelj HDZ-a Franjo Tuđman, na kojega se Karamarko poziva? Budući da se realna politika uvijek razlikuje od predstava viđenih tijekom kampanje, može se zaključiti i da će Karamarkov novi nacionalizam doživjeti određenu reviziju, odnosno usklađivanje s političkim trenutkom.

U ovom je trenutku jasno da je Karamarko uspio ponuditi HDZ-ovim glasačima emotivni naboj koji ih je probudio. No ne uspije li do lokalnih izbora oporaviti HDZ, svome će članstvu biti veće razočaranje od Jadranke Kosor i Ive Sanadera zajedno.