U selu imamo tri svećenika, svaki ima svoj način, ali kad sve zajedno zbrojiš O.K. su tipovi. Jedan je potpuno produhovljen i posvećen poslu, lik stvoren za svećenički poziv, drugi je rastrčan na petsto strana, treći ide kroz život motom “Ma sve može”. I potvrda krizme bez pohađanja vjeronauka, krštenje djeteta nevjenčanih roditelja, čak i sahrana za siromaha koji nikad Crkvi nije platio godišnje - kako kažemo, lukno - ili dao bilo kakav milodar. Najvažnije, kod sve trojice nema političkih govora s oltara, pred izbore naređivanja i nagovaranja za kog trebaš glasovati, ne spominju stranke, ni njihove čelnike, ne govore o zdravstvenom odgoju u školama, nisu pedofili, doduše - jedan, navodno, malo više voli ženske, ali Bože moj, bolje i punoljetne djevojke nego nedužne dječake. Ne spominju ni lovu, Crkvi ide što je sljeduje, daje tko koliko može, ni jedan ne traži više. Naši svećenici su, valjda, svjesni gdje i u kakvom vremenu žive. No, nisu svi prizemljeni... Čini se da smo mi u selu dobro prošli, ali nemaju svi tu sreću.

Znate, nije dobro vrijeđati svećenika. Odmah u nedjelju ćeš čuti kritike na svoj račun direktno s oltara. Pa tko će živjeti u selu od sramote ako te pop prozove. I dok mi živimo u dobrim odnosima s našim crkvenjacima, u raznim dijelovima Hrvatske događaju se čudna popovska posla. Izvjesni velečasni Ivica iz Međimurja jako je ljut na svoje “ovčice”, ljudi se usuđuju graditi velike kuće, sređivati okućnice, voziti dobre automobile i djeci kupovati skupe mobitele i ostala čuda tehnike. A Ivici davati pišljivih 20 kuna kad im dođe u tradicionalni blagosov kuća. Ivica se pretkraj godine ponadao nekoj lovi u posveti kuća, ali mještani se nisu iskazali. Zaista sramota za radišne Međimurce koji rade i zarađuju, stvaraju si dobar život, djeci kupuju skupe stvari, a Crkvi malo daju. Istoj onoj Crkvi koja ima i previše. Ti kao da nisu svjesni kako neki crkvenjaci funkcioniraju, što više daš - veći si katolik. Ako daješ kapom i šakom odlazak u raj ti je zajamčen. Sve se okrenulo i preokrenulo, Crkva je odavno izgubila kompas, svaki dan se prelaze granice normalnog fukcioniranja i moralnih načela, a eto nakon svih “cirkusa” spoznali smo da se i vjera kupuje, odnosno gleda prema količini koju si spreman izdvojiti. Pa sve ima svoju cijenu. Župnik Ivica je prokazao nevjernike koje nije sramota dati samo 20 kuna, ali je vjerojatno zaboravio govoranciju te iste Crkve od prije nekoliko godina kad je rečeno kako svećenici imaju svoju urednu, dobru mjesečnu plaću i kod blagoslova kuća im se ne mora davati novac. Tko hoće nek' da, a tko neće ne mora, nikakva obveza ne postoji. Kad su pare u pitanju, crkvenjaci svako malo zaboravljaju proglase. Bez sramote i stida pričaju o milodarima siromašnog naroda. Pa kad će ta ista Crkva početi dijeliti svojim vjernicima. A i što župnik Ivica ima tražiti od naroda. Nek se lijepo obrati Bozaniću. Taj je pun ko brod, pa ako netko treba dati, nek mu da on. A narodu je puna kapa davanja i dijeljenja.