Kolumne
Podvuceno žutim Piše: Tanja Kvorka
Uboden i (ne)spašen
Datum objave: 12. lipnja, 2010.
Kad vidim žrtve vremenskih nepogoda u Sjevernoj i Južnoj Americi, uvijek mi isto padne na pamet: pa dobro - zašto žive tamo kad je tako grozno? Naime, uvijek mi je bilo glupo povjerovati da su dva tako divovska kontinenta otkrivena tek prije 500 godina? Mnogo uvjerljivija mi je moja teorija da su europski i azijski primitivci iz davnih vremena i te kako znali za ta dva komada zemlje na zapadu, ali su pobjegli glavom bez obzira natrag u Stari svijet kad su skužili kakvi su vremenski uvijeti u Amerikama: pola godine šibaju oluje, a ostatak godine potresi i snijeg. Evo, Internet kaže da su brodovi postojali prije čak 8.000 godina - bar tako misle arheolozi koji su našli ostatke plovila. Kako je, pobogu, moguće da baš ni jedan narod nije nabasao na američko tlo u tim silnim plovidbama? Naravno da jest, evo recimo Vikinzi, al' nisu baš bili oduševljeni i otperjali su natrag u svoju “bajnu” polarnu noć. Zato se uvijek iznova pitam: tko bi lud želio živjeti tamo? Svake godine sezona uragana u SAD-u traje na istočnoj obali od lipnja do studenoga, a na zapadnoj od travnja do siječnja. Čim to završi, veći dio kontinenta okuju snijeg i temperature duboko ispod nule. U Južnoj pak Americi tlo podrhtava svako malo, zbog zeznute tektonske ploče. A dobro, nisam pala s Marsa, znam da su to sve bile kolonije za tzv. ljudski otpad. E da mi je znat 'ko se toga prvi sjetio: vratila bih se u prošlost prvim vremenskim strojem i šutnila ga nogom u dupe! On je kriv za sve! Da te budale nisu naselile Ameriku, ne bi bilo Busha i svih ovih kriza koje su nas snašle, a posebice ne bi bilo ove strašne naftne mrlje u Meksičkom zaljevu.
Trebao je Kolumbo umjesto Amerike doć' istražit' balkanske trgovačke rute, pa bi sad bio drukčiji odnos sila u svijetu, u našu korist. Već vidim mladog Krištofa kako jezdi velebnim Dunavom u divovskom čiklu nekog egzotičnog imena, recimo “Sveti Ferenc”. Uplovljava u luku u slobodnom kraljevskom gradu Vukovaru i istog dana ga ljubazni domaćini ugoste k'o da je Gerard Butler. Dobro ga nahrane masnom i ljutom hranom i napoje još ljućom rakijom. Sutradan Kolumbo gubi par članova posade zbog začepljenja žila kulenom i brljom, ali hrabro krene dalje istraživati novootkrivenu zemlju. Iako je, kao i preostala posada, vidno zelen od želučanih tegoba, hrabro zavesla kroz močvaru u nadi da će otkriti neki genijalni trgovački put koji još nitko na Zapadu nije otkrio. Sanjareći o svili, kadifi i silnim parama kojima će ga kraljica Izabela zasipati kad se vrati s otkrićem, Kolumbo odjednom osjeti kako ga nešto pecka po koži. Počne mahnito trčati (što nije baš izvedivo u čiklu, kolko god da je velik) i mlatarati rukama kako bi si pomogao, no kad ugleda svoje zakrvavljene noge, pada u nesvjest i izbija “Pobuna na Ferencu”. Bez zapovjednika, mamurni mornari krenu jedan na drugog i pobiju se sluđeni željom za vlašću nad čiklom i - svrabom. Kolumbo se budi prekriven kvrgama i u suzama počne bježati prema Zapadu (im'o je kompas u džepu). Svojoj kraljici ispriča da je Balkan prestrašno mjesto gdje vladaju krvopije koje čovjeku izobliče tijelo i pomute um (... i da su mu domoroci spalili želudac.)
S obzirom na to kako smo već zaključili da su u to doba najgori krajolici bili i najpopularniji, kraljica odma' šalje još dvajst ekspedicija i uspostavlja trgovačke puteve i naselja diljem našeg zavičaja. Posljedice? Mi se razvijamo u najjaču trgovačku silu u Europi! Nama se truli zapadnjaci “uvlače” da uđu u EU! Jer, vala nemamo uragane, al' imamo komarce!
Trebao je Kolumbo umjesto Amerike doć' istražit' neke nove balkanske trgovačke rute, pa bi sad bio drukčiji odnos sila u svijetu, naravno, u našu korist!