Kao i svake godine poslije Uskrsa, kažu da je počela turistička sezona. Ove godine imali smo još jači dojam da je tako zbog sporne ženske stražnjice koja je bila glavna vijest svih informativnih emisija. Kao veliki poštovatelj ljepota Hrvatske, mislim da se turiste sigurno može privući drukčijim brdima i dolinama od te famozne guze. Velebit, Plitvice, Lonjsko polje, slapovi Krke i prostranstva Baranje sigurno su prikazani negdje u tom istom “guzatom” spotu - bar se nadam. Naime, sjećam se da je ne tako davno otkriveno kako je ta ista Hrvatska turistička zajednica u promidžbenom spotu s karte Hrvatske izostavila našu Baranju i tako se dobrano osramotila. Ono što šokira je činjenica da to nije bio prvi put da Baranja završi “u egzilu”. Službenici Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, područne službe u Sisku, jednom su pošiljku adresirali na Osnovnu školu Popovac, Područnu školu Kneževo u Republici Srbiji. Kneževčani u šali kažu kako bi bilo logičnije da su ih prebacili u Mađarsku, koja je samo kilometar udaljena od spomenute područne škole u Kneževu. Iz pulskog Općinskog suda su jednom prilikom smjestili grad Beli Manastir - u Srbiju. Kad se prisjetim svojih iskustava s turizmom u toj istoj nepoznatoj i, očito, “susjednoj” Baranji, osjećam se kao lobotomirana. Moždane sinapse u mozgu su mi se pobrkale kad sam shvatila da svi strani turisti koje sam upoznala u Osijeku jako dobro znaju gdje je Baranja i ciljano dolaze u grad na Dravi kako bi imali prilike vidjeti njezine ljepote. A u isto vrijeme moji sunarodnjaci nemaju pojma gdje je to! Najdrastičniji primjerak (u pozitivnom smislu) bio je moj frendić iz Portugala, 20-godišnji student s dread-locksima, koji je jednom prilikom došao u Osijek samo kako bi posjetio Kopački rit, za koji je u dalekom svijetu čuo da je fantastičan. I tako je mladi Galvao iz portugalskog grada Evore koji ima 50.000 stanovnika, znao gdje je sve to na karti, dok je mnogim Hrvatima spomenuta regija velik geografski misterij. Dok sam se s mladim Galvaom vozila turističkim brodićem po Ritu, srce mi je bilo “k'o kuća” kad sam skontala da su 90 posto mojih suputnika stranci koji “verglaju” na talijanskom, francuskom i njemačkom jeziku dok zadivljeno gledaju močvarnu čaroliju oko sebe. Nisam baš primijetila da su dalekozorima po šašu tražili guze! Skakali su s fotoaparatima kad bi negdje poletjela neka elegantna čaplja ili zaronio kormoran (kicoš!). Nije moguće gledati vlastiti zavičaj, pa ni domovinu, objektivno. No, jedno nam je svima jasno, posebice meni koja doista jesam putovala po svakakvim zemljama: Hrvatska je prekrasna. Imam osjećaj da i većina turista ima takav dojam: sviđa im se priroda, flora i fauna te naravno gastronomija. Jedino što im je ne-baš-sjajno su ljudi. Budimo realni, imaju pravo. I meni se dogodilo da na Jadranu sva opuštena cvrkutavo pitam nekog starosjedioca za smjer, a on mi zauzvrat progunđa nešto kao “beštijo turistička” i okrene mi leđa. A mene odmah za srce ugrize vizija stanja na bankovnom računu nakon preskupog ljetovanja.
Navodno u posljednjih nekoliko godina turisti svake sljedeće sezone ruše rekorde posjećenosti Kopačkog rita. S obzirom na to da Baranje godinama nije bilo na karti spomenutog promidžbenog spota, možda je upravo to privuklo turiste: nisu znali da idu u Hrvatsku! Mislim da to dovoljno govori o slici koju naši vrli turistički djelatnici odašilju u svijet.