Gotovo ni jednu bitnu temu u dvadesetogodišnjoj povijesti ove države nismo odradili do kraja. I dok s pretvorbom i privatizacijom otpočetka nije bilo sreće, s Domovinskim ratom smo bili na pravom putu kada su oslobođeni svi okupirani dijelovi zemlje. No, poslije smo na različite načine uspjeli postići da sudjelovanje u njemu ponekad izgleda kao minus u nečijoj biografiji, iako bi moralo biti obratno. Umjesto da se svemu gleda ravno u oči i o tome tako i govori, godine su potrošene na kopanje imaginarnih rovova između onih koji su odjenuli odoru HV-a i onih koji to, stjecajem okolnosti, nisu učinili. Kao da su nam interesi različiti i kao da, primjerice u brojnim mjestima u Slavoniji i Baranji, vojnici i civili tijekom rata zapravo nisu bili jedno. Priča o objavi registra branitelja samo je jedna u nizu onih kojima se ne možemo ponositi, i u kojima trošimo vrijeme, energiju i novac na nešto što se podrazumijeva samo po sebi. A to je da pravo na određene povlastice ostvaruju oni koji ga i zaslužuju. No, onda se omiljeni hrvatski sport - sređivanje toga prava prijateljima, rođacima i političkim istomišljenicima, ili na prijedlog lokalnih političara (čudan primjer iz Koprivničko-križevačke županije) - ne bi mogao upražnjavati. Čim su se pojavile prve sumnje u zloporabu zakona, bez obzira na to je li riječ o braniteljima, invalidima, ili o nekoj drugoj populaciji, država je u suradnji s predstavnicima svih političkih opcija i javnog života trebala temeljito pročešljati sve popise, a potom javnost izvijestiti o rezultatima istrage i imenima ljudi koji su se okoristili (ili su to omogućili drugima) onim na što nemaju pravo. Ovako se svakih nekoliko mjeseci bavimo tim temama, i uvijek su, barem načelno, gotovo svi za preispitivanje postojećih popisa, ali čim se u to i dotakne odmah se zauzima tvrd stav. Čime se sumnje pojačavaju, a već spomenuti rovovi produbljuju. Na kraju se, kako smo se to uvjerili i ovih dana, pokaže kako je jedini način da se stvari pokrenu s mrtve točke - opet kršenje zakona. Svaka nam čast.