Ovotjedni štrajk u školama ponovno je uzvitlao dosta prašine i niskih strasti. Mnogi su opet frktali na prosvjetare i njihove sindikalne čelnike koji su odlučili pobuniti se protiv Vladinog jednostranog otkazivanja Temeljnog kolektivnog ugovora i odluke da im smanji plaće.

Učitelji su iznovice izazvali bijes onih koji njihove zahtjeve smatraju prenemaganjem i neosjetljivošću na vremena u kojima živimo, a u kojima, je l' te, treba biti zadovoljan već samim time da se ima stalni posao i da kakva-takva plaća redovito stiže. I ova vlast, kao i one prijašnje, lukavim je igrama koje služe za prikrivanje njezine reformske nesposobnosti, pokušala "zakrviti" zaposlene u realnom sektoru s onima u javnom. Mi radimo i za njih, osiguravamo im plaće, a oni štrajkaju tražeći cipelarine! Tako otprilike glasi sukus srdžbe usmjerene prema prosvjetarima, ali i ostalima u javnom sektoru. Medijsko mitraljiranje po njima traje već godinama, konfrontacija je tu, čeka se još samo neki žešći konflikt. No, teza "mi radimo i za njih, a oni traže kruha preko pogače" ovaj put bez ikakve zadrške stiže i iz usta ministra znanosti, obrazovanja i sporta Željka Jovanovića. Za njega, ministra financija i ostalu ekipu iz Vlade javni je sektor – nerealni sektor.

U nedostatku vizija i boljih planova (Plan 21 očito je mit) javni sektor im je teret, nužno zlo koje valja skresati na najmanju moguću mjeru, a prosvjetare zadržati u donjem domu srednjeg sloja, gdje će i dalje biti siva društvena "konfekcija". Sorry, nema novca. Pojeli ih "HDZ-ovi skakavci" – poručuje im ministar Jovanović. Ali 'ajde, da je ostalo samo na toj ofucanoj tezi. Ministar je prosvjetarima poručio neka misle i na roditelje svojih učenika, zaposlene u realnom sektoru, koji svojim radom i njima zarađuju plaće i zbog kojih bi trebali šutke pristati na daljnje ponižavanje. I kao struke, i kao društvenog sloja.

I preambiciozni ministar, očito nedorastao najodgovornijem resoru u državi koji ga je dopao (ne, nije sport!) i oni koji rigaju žuč po sebičnim i razmaženim prosvjetarima ("što proizvode?", "koliko imaju slobodnih dana?"...) zaboravljaju da obrazovanje kao opće dobro i javni interes ne bi smjeli imati cijenu. Sam ministar kao da nije išao u školu ili je zaboravio na to vrijeme i svoje učitelje i profesore koji su mu tada bili vodiči na stepenicama kojima se uspeo do visina na kojima je sada. Da se toga sjetio, možda bi odvagnuo riječi. Znao bi da učitelji sami zarađuju svoje plaće i da je školstvo – osnovno, srednje i visoko – još uvijek najrealniji sektor jer stvara najvrjedniju robu na tržištu.