Datum objave: 3. srpnja, 2018.
Kada moda zamijeni misao, a misao postane opasna, jer politička korektnost i
moralna policija vire iza svakog ugla, od medija do sveučilišta, to je svijet u
kojem je jedino rješenje disidentstvo. Ali ne ono fizičko, jer se od ovog
bezidejnog i hiperkontroliranog svijeta nema gdje pobjeći, disidentstvo postaje
nutarnje, samoizolacija duha koji više ne gleda u Zemlju, jer u njoj i tako
caruje uniformiranost i bezidejnost, nego u nebo, čekajući dašak božanskog da
otpiri talog svijeta bez ideja.
Eto, na Kubi kćerka Raula Castra, Mariela Castro Espin, traži da se u novi
kubanski ustav unese odredba koja štiti i promiče prava LGBTIQ zajednice. Moda
je moda, pa bi bio red da Castro crvenu zastavu zamijeni onom duginih boja. Oni
koji su se pobunili protiv ovog prijedloga Raulove kćerke nisu kubanski
komunisti koji su homoseksualce do jučer zatvarali, nego sami homoseksualci.
Tako je Heriberto Sosa, predsjednik latinoameričke udruge LGBTIQ osoba, za NBC
izjavio da na Kubi ne treba uvoditi homoseksualna prava, jer je važnije
regulirati temeljna ljudska prava, slobodu govora, slobodne izbore i pluralizam
na dobrobit svih. Castrova kćerka bi se, pomodno, furala na “prava manjina”, dok
bi te iste osobe radije da ih se okani i kaže ćaći da u toj zemlji postoje
važnije stvari za rješavati.
Potrošene ideje
Komunizam i socijalizam kao ideje su potrošeni, demantirala ih je povijest,
kao i druge velike ideologije (nacifašizam nema potrebe spominjati), uključujući
i liberalizam. I jedna i druga, i komunistička i liberalna teorija djeca su
Francuske revolucije zakvačeni na jednu istu ideju, ideju progresa, napretka. To
je jedna od glupljih ideja, kako je pisao Chesterton, jer vjeruje da je četvrtak
bolji od srijede, samo što dolazi dan poslije. I jedna i druga ideja stoga
dijele ljude i društva na napredne i nazadne snage.
Propast ljevice svuda po svijetu i Europi počeo je onog trenutka kada su
počeli ratovati za prava raznih umjetno proizvedenih manjina, kada im je gay
parada postala važnija od prvosvibanjske povorke, kada su mjesta koja su
stvarala društveno zajedništvo, od nacije preko tvornice do obitelji, krenuli
rastakati, a radnika, proletera, propadajući srednji sloj koji se opire ovoj
pomodnosti pretvorili u homofoba, ksenofoba, mračnjaka... Porast populističkih
pokreta samo je posljedica toga. Liberali su nakon šezdeset osme, suprotno
liberalnom razlikovanju privatnog i javnog, od privatnih stilova života
(spolnih) napravili prvorazredno političko pitanje na koje ni na Kubi komunisti
ne mogu biti imuni. Važnije je tko stavlja nešto u neku rupu, nego tko gdje
radi, i radi li uopće. Glupost današnjeg “naprednog svijeta” i njegovih
paradoksa posebno je vidljiv u geslu kako je religija privatna stvar, ali spolna
orijentacija nije, dapače, ona je danas lakmus papir nečije progresivnosti.
Religije, kao “privatne stvari”, stvorile se velebne kulture i civilizacije, za
LGBTIQ i pripadnu kulturu ne znam što su pridonijeli čovječanstvu osim nakupina
nebitnih sloboda dok se bitne brišu, uklanjaju ili ukidaju. Tako ni kod nas,
kada se govori o propasti SDP-a, svi gledaju u Bernardića, no nije problem
Bernardić, jer sve današnje tradicionalne stranke, ljevice i desnice, tavore u
krizi ideja zakvačeni za “manjine”, “migrante”..., postajući ljevica, najbolji
saveznik globalizma i globalnog kapitala.Da, problem je kada nema kruha, ali je
mnogo veći problem kada nestane ideja, kada se postojeće političke teorije
ofucaju, kada nemaju što više reći osim da su za “napredak”. U svijetu bez ideja
stradala je i umjetnost pretvorena u diktaturu faktičnog, u “instalaciju”, u
“performans”, koja više ne nudi ljepotu nego provokaciju.
Nestanak misli
Dvjema velikim idejama koje su obilježile našu prošlost i sadašnjost, osim
homića i progresa, zajedničko je i da su radikalno antimetafizične, a tamo gdje
nestane metafizika nestaje i misao.
Ne znajući spojiti modernitet i tradiciju, što je svojstveno progresistima i
revolucionarima, ove propale ideologije i ideje tzv. ljevice i desnice u svom
progresističkom procesu emancipacije posvađale su radnika i vlasnika (klasna
borba), pa su onda, premjestivši klasnu borbu na borbu spolova, posvađale
muškarce i žene, pa djecu i roditelje (šezdestosmaška borba protiv svakog
autoriteta), odvojile su seks od rađanja, pa rađanje od seksa (umjetna oplodnja
i Elton John), čovjeka od prirode, čovjeka od transcendencije (Bog je mrtav),
itd, itd...
Diktatura praznine: Sve stupove (zapadne) kulture srušili su, ili ruše u ime
“napretka”. Napretka prema čemu? Ničemu! To NIŠTA je jedino i žurno vrijedno
mišljenja kao točka novog početka, kao dekonstrukcija
dekonstrukcije...