SPD u Njemačkoj pao je na petnaestak posto glasova, izjednačuje se s AfD-om. U Francuskoj su socijalisti nestali, sličan proces je i u Austriji. U Hrvatskoj SDP s Bernardićem zuji kao muha u dunstflaši, baveći se samim sobom, a biračko tijelo mu se rasipa i ako se trend nastavi, doći će u egal sa Živim zidom ili nekim drugim novokomponiranim pokretom čudaka.

Tomu se ne treba čuditi jer je ljevica postala – demofobna. To je dijagnoza neomarksista Diega Fusara: “Demofobna 'new global' ljevica okrenula je leđa radniku i narodu – naciji preuzevši brigu za manjinske grupe na matrici kapitalističkog antropološkog preustroja i identitetskog iskorjenjivanja naroda i pojedinaca.” Odatle elogiji figuri (ilegalnog) imigranta kao idealnom sredstvu stvaranja globalnog postidentitetskog društva, odatle elogiji homoseksualcima i transrodnima kao amblemima individualizma lišenog svake obiteljske etike ili ideala, odatle hvale s ljevice “širenju sloboda”, ali nebitnih, seksualnih, a zanemarivanje bitnih, odatle veličanje homo privatusa i postkomunitarna agenda, odatle forsiranje Erasmus generacije lišene svake političke pripadnosti i uvjerenja, kako bi hvalili kozmopolitizam bez sadržaja i hedonizam bez granica. Za ljevicu žena nije žena ako nije feministica koja svaki dan kokodače o patrijarhalnom društvu, izmišljajući stalno nove oblike represije prema ženama, što je otišlo toliko daleko da se iz muzeja bacaju klasična djela na “patrijarhalnoj” matrici.

Svatko tko iskoči u političkom smislu odmah dobiva etiketu populista. Ljevica je na globalnom planu, osim populizma, stvorila cijeli niz pojmova kako bi ubila svako kritičko mišljenje i zdrav razum, kako bi ubila sve koji bi narod, radništvo, nestajući srednji sloj vratili u žarište političkog interesa, a ne samo živopisne manjinske skupine, pa svi koji ne pušu u taj rog, osim što su “populisti”, moraju postati i ksenofobi, islamofobi, transfobi, seksisti... koje treba anestezirati u kontekstu politički korektnog. Ako je tome tako s “fobijama”, s pravom možemo ponoviti da ljevica ima samo jednu fobiju, to je demofobija, strah od naroda. Zatvorena u kule bjelokosne, sklopivši savez s kapitalom, ona se sklonila u bezlični centar, odbijajući svaku identitetsku priču ili problem koji nije “manjinski”. Daleko od toga da manjinske probleme ne treba artikulirati i štititi, ali svesti ljevicu na gay paradu i Istanbulsku konvenciju ubijanje je same tradicije ljevice koja je u svojoj srži – populistična! Povijesno gledajući, izraz populizam nastaje u Rusiji od strane intelektualaca (slavofili), a usmjeren je na približavanje narodu u svrhu zaštite njegovih tradicija, protiv, danas bismo rekli, globalističkog iskorjenjivanja, te artikuliranje njegovih fundamentalnih prava, uključujući esencijalno radništvo i seljaštvo. Na tom tragu u Hrvatskoj i Stjepan Radić, kao populist, piše svoje djelce “Najjača stranka u Hrvatskoj” gdje se okreće “petom staležu”, seljaštvu, koji je činio golemu većinu pučanstva Hrvatske, a nije imao svog političkog predstavnika koji bi artikulirao njegovu tradiciju i prava. Današnja demofobna ljevica propada baš zato što nije populistična, zato što joj radnica u Konzumu koja šljaka nedjeljom bez adekvatne naknade ili zaštite ne znači ništa, ali joj Rada Borić i Sanja Sarnavka znače više nego Roza Luxemburg. Kada pogledate SDP i prije Bernardića, Milanovićevo društvo bili su Emil Tedeschi i slična ekipa, da bi radnicama Kamenskog predsjednik Josipović, umjesto kažnjavanja kriminala propalog medijskog tajkuna koji je stavio šapu na njihove nekretnine, poklonio šivaću mašinu, kao rapsodiju cinizma ljevice epskih razmjera. Današnji pak SDP kojem Vidović piše novi program, samom tom činjenicom svjedoči da se ne snalazi u novim globalizacijskim uvjetima u kojima su identitetska i radnička pitanja gurnuli u ruke Trumpu, Orbanu i Le Penovoj, pa ih onda napadaju za populizam.

Oženivši politiku zaštite manjinskih skupina i napuštajući vlastitu tradiciju na konto homo, trans i feminističkih te tzv. postkolonijalnih teorija, postali su sluge orvelovske lingvističke rabote zvane politička korektnost u kojoj stvari, pa i sama ljevica postaju komične. Naime, kada je ministar Kujundžić u šali rekao kolegi, ako se dobro sjećam, da ima mladu i zgodnu sestru, reakcije s ljevice na “seksizam” bile su zapravo izraz njezine bijede u kojoj, kao kod Kundere u totalitarizmu, šala postaje neprijatelj (politički korektnog) režima. Budući da je kod mene na fakultetu mnoštvo lijepih i mladih studentica, jedna od njih mi je u šali komentirala kako bi i feministicama i ljevici bilo puno bolje kada bi na svojoj strani imale puno mladih i lijepih “sestara” (drugarica), a ne curica u hlačama i dečki u suknjicama. Možda je to razlog propasti ljevice? Ma, nije, već – demofobija.