Prije nekog vremena sjedio sam s nekoliko političara. Tema porezi. Jedan se obruši na Čilića nakon finala Wimbledona: “Kada je Čilić toliki Hrvat, zašto ne plaća porez hrvatskoj državi?” A zašto bi plaćao? Što je Hrvatska uložila u Marina Čilića? Ništa! Što je uložila u Anu Konjuh? Ništa! Ivaniševića? Ništa! Sve obiteljski trošak i projekti. Obrnuto, za takvu promociju država bi njima trebala plaćati – reklamu!

Volim ovu zemlju, i zato želim plaćati poreze i doprinose. Zadovoljan sam svojim životom. No ova je država i njezina administracija nezasitna, preskupa, a troma i neučinkovita. Svaki novi porez zato izaziva ljutnju. Zašto? Zato što više od 200 dana radim za državu. I nisam sam. Hrvatska je zemlja koja je u vrhu oporezivanja rada i potrošnje (PDV). Brutoplaće su nam kao u znatno razvijenijih Čeha, a netoplaće iste ili manje. Češka je privredno čudo, nas i Rumunji pretekli. Osim što sedam mjeseci radim(o) za državu, i dalje me deru gdje stignu. Mirovinsko i zdravstveno plaćam – četiri puta. Prvi put na plaći na Sveučilištu. Drugi put na honoraru u Slobodnoj Dalmaciji. Treći put na honoraru u ovom listu. I, na kraju, još plaćam dopunsko zdravstveno. Je li to normalno!? Nije! Prvi put kada sam imao ozbiljniji zdravstveni problem, morao sam privatniku u Zagreb jer osječka bolnica nema jedan sasvim banalni uređaj. E da, i kada sve to platite, za bizarne stvari u ovoj državi nerijetko morate imati – vezu.

Cestarinu plaćam pri tehničkom, plaćam je u gorivu i na kraju je platim i na autocesti. Svaki poduzetnik, osim visokog opterećenja cijene rada, osim hrpetina poreza, plaća i 527 (pet stotina dvadeset i sedam) parafiskalnih nameta. Dišu na škrge, a čim im nešto ozbiljnije treba, moraju nekog uhljeba u državnoj administraciji – podmazati. Poreznici poduzetnike u Njemačkoj tretiraju s poštovanjem, jer znaju da od njihovih uplata primaju plaću, pa će im, kada nađu neku nepravilnost, pomoći. Naš poreznik poduzetnika nerijetko gleda kao zvijer lovinu, kako će ga oderati za najmanju sitnicu. Sjećam se kad je moj bliski rođak imao privatnu firmu. Dođe poreznik, pokoj mu duši, kći mu se udaje i traži “pomoć” - spavaću sobu. Drugi bi ovo, treći ono, pa kopa danima po papirima ne bi li te izreketario nekom banalnom nepravilnošću.

U posljednjem računu za vodu tek jedna petina odnosila se na vodu. Ostalo naknade za ovo i ono, četiri petine. A vodovod malo–malo rikne. Kvaliteta vode katastrofalna, skupi uređaji u kući zbog kamenca se svako malo kvare. Ne da mi se nabrajati dalje... Za ogroman novac koji dajem(o) državi dobivam(o) osrednju, lošu ili katastrofalnu uslugu. I gledam ih kako kradu, od općina do županija, i po državnim firmama, gledam stranačku mladež bez dana radnog staža, osim u politici, kako vozi bijesne automobile, gledam političare i državne službenike kako imaju imovinu koja enormno premašuje njihova primanja i nikome ništa. Neki eventualno ogule tek nekoliko kilograma krumpira u Caritasu.

Recimo da nisam čak ni protiv ovakvih poreza, ovakvog sustava deračine, ali sam ljut kada vidim kako troše taj novac, kako kradu, i koju razinu usluge dobijem za uplaćeno. K tomu, mirovinsko uplaćujem četiri puta, no gotovo je sigurno da zbog demografskih i ostalih kretanja mirovinu sam neću imati, nego već sada moram tražiti načina i uplaćivati privatno kako u starosti, ako je dočekam, ne bih crknuo od gladi ili pao djeci na grbaču. Takvu nepravdu, nesređeni i nakaradni sustav oni zovu "međugeneracijska solidarnost".

I na kraju, eto i poreza na nekretnine, koji već plaćamo, a zove se komunalna naknada. Gdje sam “pukao”. Dvije stvari. Prva. Iritantno je da sam podatke o svojoj kući, kupljenoj na kredit, raznim administrativnim tijelima davao u raznim prigodama bezbroj puta. I sada, ta ista administracija šalje mi formular da umjesto nje radim taj posao i stoti put dostavljam iste podatke. Za što primaju plaću? Druga, koja ubija u pojam. Naime, najveći vlasnik nekretnina je država. Radi se, vjerojatno, o ogromnim milijardama eura (nisu u stanju ni procijeniti što imaju). I dok od penzića koji žive u jedinoj nekretnini, u koju s mukom ulažu i održavaju je, očekuje da plate namet, ista ta država koja je odlučila njima naplatiti porez na nekretnine u proračunu nema osigurana sredstva za isti porez koji bi morala uplatiti u svoj proračun!? Zato se ne čudim ministru Goranu Mariću, koji i sam “jamra” protiv tog poreza. Razuman čovjek koji živi u stvarnosti. Puno je takvih ljudi u ovoj vladi i ministarstvima, ne treba generalizirati... No ima i puno “marksista”, kojima je cilj ubiti kapitalizam, poduzetništvo. A tima je Marx dao jednostavan recept: “Ako želiš ubiti kapitalizam, samo učini jedno, porezi, porezi, porezi, što više poreza!”