U Katoličkoj Crkvi postupci kanonizacije su dugi i minuciozni. Kod svakog kandidata za čast oltara prevrnu se do detalja tisuće dokumenata i svjedočanstava. Kod Stepinca, zbog njegove međunarodne nosivosti, taj je postupak bio još i rigorozniji, što je kulminiralo osnutkom mješovite komisije na zahtjeve i pritiske Srpske pravoslavne Crkve koja je podosta četnika i filonacista proglasila svecima, poput vladike Nikolaja Velimirovića, koji je Hitlera uspoređivao sa svetim Savom. To sve govori o njihovu hrišćanskom, pardon, svetosavskom obrazu. No njima se ne treba baviti, oni se u ovom slučaju uopće ne ponašaju kao crkva, nego kao produžena ruka velikosrpske politike i njezinih mitova, što im nije prvi put, sjetimo se samo uloge brojnih episkopa u vrijeme velikosrpske agresije. Umjesto da čiste u svom muljavom dvorištu razne Velimiroviće, oni se dokačili unutarnje stvari druge crkve i antipoda svega što predstavljaju njihovi Velimirovići, blaženoga Stepinca.

Proces beatifikacije – kanonizacije Alojzija Stepinca započeo je 1981. godine, pročešljane su tone dokumenata, homilija, govora, saslušano mnoštvo svjedoka, pa i udbaša koji su ga progonili, poput Jože Manolića, no na Stepincu nije nađena mrlja. Dapače, i to je isplivalo tijekom postupka, koliki je Stepinac bio "ustaša" i Pavelićev "prijatelj" svjedoči i činjenica kada Pavelić tužaka Stepinca Hitleru nazivajući ga neprijateljem režima, govoreći da je Stepinac "magarac", a ne čovjek. Velikosrpska propaganda Stepincu, koji je spašavao i njihove sunarodnjake, ne može ništa, Stepinac će postati svet, činjenice su utvrđene u rigoroznom postupku, a srpski mitovi pred njima su tek puštanje vjetrova čiji je smrad, doduše, nekada teško podnijeti, ali on zapravo svjedoči o njihovoj "kulturi" i "istinoljubivosti".

Nakon otkrivanja spomenika blaženom Stepincu u Osijeku jedan takav bizantinski prdac pustio je "mali Sloba", srpski inoministar Dačić, nazvavši Stepinca "ratnim zločincem". Premda su i ministar Stier i gradonačelnik Vrkić jasno rekli što misle o Dačićevu prdežu, zapravo je jako dobro da se to dogodilo. Prije nego što odgovorim zašto, evo promišljanja, u to vrijeme našeg veleposlanika pri Svetoj Stolici, Filipa Vučaka, koje mi je svojevremeno poslao mailom: "U Državnom tajništvu mi je svojedobno rečeno da pitanje Stepinca ne opterećuje samo današnju Hrvatsku nego donekle i Vatikan jer određeni krugovi (?) smatraju da je Stepinac tijekom Drugog svjetskog rata imao u svemu apsolutnu podršku Vatikana, pa ljaga na Stepincu znači istodobno i optužbu za Svetu Stolicu. Stoga bi se jednom za svagda htjelo tim nagađanjima stati na kraj. Kako optužbe dolaze najviše iz Srbije, Papa je odlučio pružiti (posljednju) mogućnost Srpskoj pravoslavnoj Crkvi da odustane od opstrukcije, ne znajući vjerojatno kolika je sprega crkve i politike u Srbiji... Odgodom Stepinčeve kanonizacije i osnutkom mješovitog povjerenstva ovaj se slučaj ispolitizirao i internacionalizirao, zaslugom prije svega SPC-a, pa ne bi bilo čudno da se pojave i dodatni oponenti. Tako je prije nekoliko dana direktor jeruzalemskog centra 'Simon Wiesenthal' Efraim Zuroff, u kontekstu naših nesuglasica oko komemoracije u Jasenovcu, izjavio kako bi proglašenje svetim kardinala Alojzija Stepinca 'samo pomoglo onima koji žele iskriviti sliku o Drugom svjetskom ratu i holokaustu.

Takva osoba ne zaslužuje biti kanonizirana. Netko tko je bio mentor ili svećenik Ante Pavelića ne može biti svetac. Kako netko može biti svećenik čovjeku koji je počinio masovna ubojstva i onda biti proglašen svecem? To je apsurdno', kazao je Zuroff. Isto tako, mi zaboravljamo da se i u Hrvatskoj jedan određeni, ne baš mali dio građana ne veseli Stepinčevoj kanonizaciji, što je razvidno i u dijelu naših medija. U Vatikanu su postali toga svjesni tek u novije vrijeme."

Ključna je posljednja rečenica koju je javno izrekao veleposlanik Vučak da Vatikan postaje svjestan tek "u novije vrijeme". Naime, Dačićeva rečenica, kao i sve izjave i poteze "druge strane" glede Stepinca Vatikan, u kojem mnogi imaju romantičarsku sliku (srpskog) pravoslavlja, pridonose otrežnjenju mnogih vatikanskih prelata glede Srba i njihove crkve i politike. Jer ako je papi Franji i Svetoj Stolici nakon pružene ruke Srbima glede Stepinca prihvatljivo da blaženiku crkve kojoj je na čelu daju epitete "ustaškog vikara" (ministar Vulin), "zlikovca" (patrijarh Irinej), onda nije jasno koji je smisao ekumenskog dijaloga sa Srbima. Zato je dobro da i posljednji Dačićev "vjetrić" zasmrdi u Vatikanu kako bi shvatili da, ne samo u svezi sa Stepincem, sa Srbima nije moguć (ekumenski) dijalog, već provjetravanje. I šlus!