Datum objave: 4. siječnja, 2017.
Kažu da je s godinama normalno da imate sve kraći fitilj. Pogotovo kada je riječ o nekim imbecilnim fenomenima koji iskaču iz svake paštete, zaskaču vas na ulici, u kazalištu, kinu, na radnom mjestu, pa čak i u crkvi. Jedan takav je "selfie", infantilna potreba da se stalno sam fotografiraš gdje god bio i onda to rasipaš po društvenim mrežama kao đubre po njivi. O tom pitanju imao sam ovih blagdana jedan mali "incident".
Boraveći u Zagrebu, hodajući ulicom s obitelji, u nekoliko navrata prilazili mi ljudi da bi s mojom malenkošću napravili "selfie". Nije dobro kada ti slika izlazi u novinama, nije dobro pojavljivati se u medijima. No posao je posao, svaki posao ima manje ugodnih strana... Ali kada, ponekad, ne možete na miru proći gladni s nervoznom djecom od Kaptola preko Jelačić-placa do restorana a da vas netko ne zagnjavi "selfiranjem", onda se javlja frustracija koja vas navede da svoje čitatelje zagnjavite "svojim" problemom i napišete ovakav tekst.
To je poremećaj
American Psyichiatric Association je "selfiranje" na temelju jednog istraživanja svrstala među poremećaje pod nazivom "selfitis". Prema njima selfitis ima nekoliko stadija. Najblaži je "selfitis borderline", koji se sastoji u samoslikanju najviše tri puta na dan, ali bez objave na društvenim mrežama. Ozbiljniji oblik je "akutni selfitis", kod kojeg se osoba samoslika također najmanje tri puta na dan, ali to dijeli sa svima na društvenim mrežama. Najozbiljniji je oblik “kronični selfitis". Tu je riječ o gubitku kontrole, i osoba se "fotka" po cijeli dan i posvuda, pa to stavlja na društvene mreže. Selfitis je u svim oblicima, prema ovom istraživanju, posljedica nedostatnog samopouzdanja i samopoštovanja.
Inače ne volim psihologiziranje, pogotovo ne od udruženja kojem je u "opisu posla" proizvoditi bolesti ili poremećaje kako bi onda u "dogovoru" s farmaceutima prodavali tablete, možda, danas-sutra, i za kronični selfitis, pa mi se i gore navedeno čini prejeftino i pretjerano. I to stoga što gotovo svi ljudi rade te selfije, pa bi logikom statističke normalnosti cijeli svijet bio poremećen, pa i svi psihijatri, svećenici ili liječnici koji se "selfiraju". U konačnici, i papa Franjo se "selfira"...
Možda je prikladniji drukčiji put interpretacije ovog fenomena. Selfie je prije svega manifestacija kulture koju je Lasch nazvao narcističkom. Naime, Marx je smatrao kako je Prometej, koji je bogovima ukrao vatru, prvi svetac u laičkom kalendaru prosvjetiteljskog nasljeđa. Nakon njega Nietzsche, priopćavajući smrt Boga kao definitivni događaj, u isti kalendar dodao je Dioniza, boga vina i svakoga raspašoja. Ipak, za aktualni trenutak i opis "nelagode u kulturi" čini se da je prvi svetac u laičkom kalendaru naše kulture Narcis iz Ovidijevih "Metamorfoza". Ni Dioniz, a još manje Prometej, nije prikladan arhetip za dijagnozu današnje kolektivne manije selfiranja, njih obojica su simboli promjena paradigmi u kulturi nastalih nakon prosvjetiteljstva. Narcis je, pak, autoreferencijalno ništa.
Dok je i za prosvjetiteljsku tradiciju vrijedila stara krilatica antičkog mudroljublja "spoznaj samoga sebe", za narcističku kulturu vrijedi "gledaj samoga sebe". Selfie je tehnološka manifestacija transformacije "spoznaj samoga sebe" u "gledaj samoga sebe". Narcis gleda, bleji u sebe, ali se ne (s)poznaje. On ne doživljava sebe dok je negdje, jer on je tamo da se slika. On ne živi život, on ga slika u hlepnji za "lajkanjem". Tu nema više identiteta, jer narcis nema nutrine, već je sve imidž, slika. Sokrata je zamijenio Modni Mačak, knjigu "fejs – buk", viziju vidljivost, klasičnost modernost – tj. biti u điru. Gledati (se) i biti gledan, tu je sve.
Refleks samoga sebe
Narcis je refleks samoga sebe, kopija samoga sebe, pri čemu original ne postoji. Zato je u pravu Ernst Tugendhat kada lošoj narcisističkoj autorefrencijalnosti zvanoj sebičnost suprotstavlja dobru autoreferencijalnost zvanu egocentrizam. Egocentrizam znači da "ja" ima neki svoj centar, jezgru, pa je sposoban biti "netko", a ne samo svoj odraz. U tom smislu egocentrik nije asocijalan, jer intersubjektivnosti nema bez intrasubjektivnosti. Sebičnost je pak samofiksacija ne na sebe, već na svoju sliku, sebičnjak nema centar u sebi, već izvan sebe, u vlastitom odrazu, na Mreži. Sebičnjaka ne zanimaju drugi samo zato što ga ne zanima ni on sam, već samo vlastita slika. Drugi mu služe za lajkanje vlastite samoprezentacije.
Svaku kulturu tijekom povijesti možemo opisati nekim fenomenom. Našu možemo sažeti u "selfie". Procesom dekonstrukcije razbili smo cijeli vrijednosni, religijski i simbolički univerzum na kojem smo počivali. Nakon tog procesa možemo se samo slikat'. Selfirat'.