Datum objave: 2. ožujka, 2016.
U petak u Saboru u povodu, ne znam više kojeg, skidanja imuniteta Branimiru Glavašu on je u svom obraćanju izrekao rečenicu u kojoj kaže kako je žrtva “obrnute lustracije”. Ako bismo to preveli na jednostavniju formulaciju, onda to znači da su oni koji su trebali lustrirati sami lustrirani.
Kada je Domovinski rat u pitanju, onda su, posebno “neke” nevladine udruge, čiji su istaknuti članovi bili zaposleni ili bliski JNA i “njezinim strukturama”, stalno ponavljali mantru “zločin je zločin”. No u pravilu su ti isti udrugaši, kada je Domovinski rat u pitanju, “nepristrano” radili samo za jednu stranu u postupku, za tužiteljstvo. A u tom tužiteljstvu najistaknutije osobe također su bile (ili jesu) osobe koje su slične funkcije obavljale i u jugoslavenskom režimu. Elem, kada se danas otvara pitanje lustracije i kažnjavanja zločina (što nije isto) tog istog režima, onda se lakonski tvrdi da je ili prekasno, ili će biti zloporaba, ili da će se narod dalje dijeliti. Tu više ne vrijedi “zločin je zločin”. Time podrazumijevaju da u procesuiranju zločina počinjenih “s bilo koje strane” tijekom Domovinskog rata nije ili neće biti zloporaba?
Optužena Hrvatska
Upravo suprotno, sama strategija ravnoteže krivnje kojom su se vodila i vode mnoga naša i inozemna tijela zloporaba je u samom korijenu koja je u isti rang stavljala zločinca i žrtvu. Kako je sud utvrdio, i u procesu protiv Glavaša bilo je “nepravilnosti”, zbog čega je sve i palo u vodu, na užas “lustratora”. Također, u haškom procesu protiv generala Markača, Gotovine i drugih bio je optužen cijeli hrvatski politički i vojni vrh, uključujući Tuđmana i Šuška. Premda Haški tribunal prema svom statutu ne sudi državama, nego pojedincima, u toj optužnici de facto je bila optužena i hrvatska kao država nastala na zločinu. No zahvaljujući sucu Meronu, unatoč već ispisanoj presudi od dijela naših radosnih medija i udruga, generali su oslobođeni krivnje, nisu “lustrirani”. Za razliku od Glavaša, u tom slučaju “obrnuta lustracija” nije uspjela, pa on i “još neki” mogu samo žaliti što im se sudilo u Hrvatskoj, a ne u Haagu, gdje nije bilo tužitelja i milicajaca iz bivšeg režima koji su “blagoslivljali” Bad Blue Boyse dok je Zvone Boban čuvao navijače od njegovih milicijskih kolega.
Čudna “pravda”
Dakle, ako smo Domovinski rat pročešljali i pročešljavamo uzduž i poprijeko, ako nije bio problem ostaviti Đuru Brodarca da u tom “procesu” umre u zatvoru kao nevin čovjek okužen čudnom “pravdom”, zašto bi bio problem da istom revnošću iste institucije koje su češljale Domovinski rat revnije pristupe problemu komunističkih zločina? Budući da to ne čine već dva i pol desetljeća, mogu li biti krivi ljudi koji špekuliraju da nešto prikrivaju, svoju prošlost ili krvave ruke svojih očeva? Odustajanje od lustracije, rasvjetljavanja komunističke prošlosti, poruka je da nam istina ne treba, da, od sveučilišta preko medija do politike, stare strukture mogu dalje plesti mrežu i kadrovirati na način “obrnute lustracije”.
Proces protiv Glavaša bio je prepun čudnih svjedoka i dokaza, a i sam tajming je bio čudan, razlaz sa Sanaderom. Iako, tko je Glavašu kriv, da je kao Gorinšek bio JNA kadar, danas bi bio načelnik Glavnog stožera, a Gorinšek po zapovjednoj odgovornosti sjedio u ćuzi zbog Paulin Dvora.