Neki je trgovac prodao vlasniku lanca restorana tonu tunjevine u kontejneru.

Sutradan ugostitelj zove trgovca: "Čuj, zašto si me prevario?" Trgovac se uozbilji i upita: "Što je problem, zar ima manje od tonu?" "Ma ne", odgovori ugostitelj. "Je li možda kontejner problematičan, je li propustio negdje?" nastavi trgovac. "Ma ne, i s kontejnerom je sve u redu", odgovori ugostitelj. "Je li možda krivi tip ribe?" nastavi trgovac. "Ni to nije u pitanju, u kontejneru je tunjevina, problem je što je tunjevina nejestiva ili se radi o nekoj sintetičkoj imitacije izgledom nalik na tunjevinu", zaključi ugostitelj. Trgovac odahne: "A tako, zaboravio sam ti reći da ta tunjevina nije za uporabu već za kupi – prodaj, kupi – prodaj, kupi – prodaj, kupi - prodaj..."

Ovo je priča kojom je jedan stručnjak objasnio laiku kako funkcionira dobar dio suvremene ekonomije. Srž priče je da je sve skupa virtualno, a da bi virtualnost postala stvarnost događa se uglavnom na kraju "lanca sreće" kada se nađe neka budala koja bi htjela zagristi u ništa, umjesto da to ništa dalje valja, da se "kapital" okreće. Logikom takve, virtualne ekonomije, ugostitelj je odgovoran zbog svoje odluke da od podvale pokuša napraviti biftek, dakle, sam si je kriv, a ne regulatorno tijelo države u kojoj živi i koja takvo što dopušta, ili trgovac kojeg ne zanima stvarnost, već kako se ta stvarnost knjiži.

Dio te virtualne ekonomske priče svakako je (globalni) bankarski sustav, o tome je toliko toga ispričano da je suvišno i ponavljati. Tako bismo nedavni globalni financijski slom u režiji bankara mogli mirne duše nazvati "afera tunjevina". No, kako bismo mogli nazvati (ne samo) hrvatski slučaj franak? Predlažem naziv "socijalizam s bankarskim licem".

Odmah želim reći, poradi objektivnosti, da imam stambeni kredit u švicarcima za jedinu nekretninu, kao i da ne trebam ničiju pomoć, samo da Bog da zdravlje. Dakle, nikome od sličnih dužnika u švicarcima ne treba ničija milost, niti bilo kakva pravda, jer dovoljno sam toga prošao da znam da je pravda događaj koji se dogodi samo ako se nekom trećem poklopi interes, recimo političaru uoči izbora koji i inače tuđim novcem kupuje glasove, novcem koji će taj isti kojem je udijeljena pravda opet stostruko platiti, ali ovaj put ne banci, nego državi koja "pomaže". Svrha ovoga tekst zato je banalna "misao" koju mogu sažeti u rečenicu: Nemojte me praviti budalom. Kako god završi slučaj franak, ja (vi) opet ćemo to platiti, bilo banci, bilo nezasitnoj državi koja je jednako gladna kao i bankari da bi hranila svoj neučinkoviti aparat pun uhljeba. Taj neučinkoviti aparat i njegova regulatorna tijela su i omogućili slučaj franak, pa ti sada pomažu. "Nemojte me praviti budalom" konkretno znači sljedeće. Prvo, neka guverner Vujčić objavi kolike su milijarde kuna banke oprostile tajkunima, pa ćemo onda moralizirati nad švicarcem. Drugo, neka banke objave, što je poznato, s koliko je novca sirotinja ove države sanirala te iste banke koje im sada deru kožu. Tu će se jasno vidjeti kako funkcionira "socijalizam s bankarskim licem": To je kapitalizam pretvoren u socijalizam za bogate u kojem su dugovi javni, a profiti privatni, osim kada se radi o sitnoj boraniji zvanoj građanin pokorni. Na njemu je da jede tunjevinu, šuti i sve te "dobrotvore" financira.