Datum objave: 15. travnja, 2015.
Prije nekog vremena sreo sam u Đakovu jednog poznatog tamburaša i, onako
kurtoazno, upitam kako ide posao, ima li “gaža”, a on, sasvim ozbiljno,
odgovori: “Nikada teže, sve je manje posla, većina naših stalnih klijenata je u
zatvoru.”
Ne kanim ovdje pisati traktat “O utjecaju DORH–a na poslovanje hrvatskih
tamburaša”, nego konstatirati da u ovoj zemlji ni sa zabavljačima više ne možete
porazgovarati bez crne kronike, bez teme o zatvorima i zatvorenicima.
Kao u Sjevernoj Koreji
Sve ovo što se milijunima Hrvata događa pred očima, slikovito prikazano
raznim slučajevima, od Glavaša do Bandića po principu “Martin u zatvor, Martin
iz zatvora”, mnoge ljude ne samo što zbunjuje nego i na izvjestan način plaši.
Posebno famozni institut “istražnog zatvora”. Dakako, ovo piše pravni laik, no
stječe se dojam da se u Hrvatskoj, kao u Sjevernoj Koreji, ljude najprije
zatvara, određuje “istražni zatvor”, a da se tek onda ide prikupljati dokaze,
prema onoj Titovoj: “Samo vi njega optužite, lako ćemo za dokaze!” Ovdje, u
krajnjoj liniji, nisu bitni ni Glavaš ni Bandić, niti itko od klijenata koji su
poslovanje mojih tamburaša zavili u crno odlaskom u zatvor, nego nelagoda koju
budi pravna nesigurnost. Bez obzira na to što ovo, ponavljam, piše pravni laik,
no na temelju zdravog razuma, osim veoma čudne (zlo)uporabe istražnog
zatvaranja, krajnje je simptomatično da na temelju istih zakona u istoj stvari
dvije pravne instance u istoj državi donose različite presude, pa se stječe
zabrinjavajući dojam da u ovoj zemlji ne vladaju zakoni, nego ljudi, njihove
osobne simpatije i antipatije, njihove ideološke preferencije, ili se, u blažoj
verziji, radi o sukobu sudačkih taština preko leđa optuženika, i drugih
ljudskih, isuviše ljudskih interesa umotanih u sintagmu “pravna država”. Tu se
nerijetko lakonski odgovara kako su i suci samo ljudi o krvi i mesa, ali to ne
znači da “krv i meso” trebaju presuđivati i baviti se ljudskim sudbinama, onda
neka idu raditi u mesnicu, a ne na sud.
Zatvori bez rešetaka
O “načinu života” mnogih hrvatskih sudaca, manje i više rangiranih, podosta
se toga zna, o tijeku njihovih karijera, kao i “s kim se druže”, tako da su
nekima od njih presude predvidljive kao dekolte Nives Celzijus. Na njih bi se
moglo primijeniti razmišljanje Henrija Laborita o “zatvorima” kada veli: “Nemaju
svi zatvori zidove i rešetke. Postoje mnogi zidovi rešetke koji nisu tako
vidljivi i iz kojih je puno teže izaći, jer ne mislimo da smo u zatvoru: to su
zatvori naših kulturalnih automatizama.” Jednako tako, kako veli Laborit, mogli
bismo primijeniti na “suce od krvi i mesa”, pri čemu krv i meso postaju metafora
ne za “kulturalne automatizme”, nego za političke i ostale rešetke i zidove
unutar kojih su zatvoreni neki ljudi našeg pravosuđa, rešetke i zidove koji ih
čine neslobodnima, ovisnima o “onima” izvan pravosuđa koji su ih zatvorili u taj
“zatvor”. Kao nepravnik, već prosječni promatrač, zbunjen nad širokom pravnom
nesigurnošću koju ovi “zatvorenici” proizvode, ponekad pomislim da je jedini
lijek tome da se, prije svih drugih, hrvatskom pravosuđu odredi “istražni
zatvor”. Ako ni zbog koga drugoga, onda zbog tamburaša koji jedva spajaju kraj s
krajem.