Prije nekog vremena sreo sam u Đakovu jednog poznatog tamburaša i, onako kurtoazno, upitam kako ide posao, ima li “gaža”, a on, sasvim ozbiljno, odgovori: “Nikada teže, sve je manje posla, većina naših stalnih klijenata je u zatvoru.”

Ne kanim ovdje pisati traktat “O utjecaju DORH–a na poslovanje hrvatskih tamburaša”, nego konstatirati da u ovoj zemlji ni sa zabavljačima više ne možete porazgovarati bez crne kronike, bez teme o zatvorima i zatvorenicima.

Sve ovo što se milijunima Hrvata događa pred očima, slikovito prikazano raznim slučajevima, od Glavaša do Bandića po principu “Martin u zatvor, Martin iz zatvora”, mnoge ljude ne samo što zbunjuje nego i na izvjestan način plaši. Posebno famozni institut “istražnog zatvora”. Dakako, ovo piše pravni laik, no stječe se dojam da se u Hrvatskoj, kao u Sjevernoj Koreji, ljude najprije zatvara, određuje “istražni zatvor”, a da se tek onda ide prikupljati dokaze, prema onoj Titovoj: “Samo vi njega optužite, lako ćemo za dokaze!” Ovdje, u krajnjoj liniji, nisu bitni ni Glavaš ni Bandić, niti itko od klijenata koji su poslovanje mojih tamburaša zavili u crno odlaskom u zatvor, nego nelagoda koju budi pravna nesigurnost. Bez obzira na to što ovo, ponavljam, piše pravni laik, no na temelju zdravog razuma, osim veoma čudne (zlo)uporabe istražnog zatvaranja, krajnje je simptomatično da na temelju istih zakona u istoj stvari dvije pravne instance u istoj državi donose različite presude, pa se stječe zabrinjavajući dojam da u ovoj zemlji ne vladaju zakoni, nego ljudi, njihove osobne simpatije i antipatije, njihove ideološke preferencije, ili se, u blažoj verziji, radi o sukobu sudačkih taština preko leđa optuženika, i drugih ljudskih, isuviše ljudskih interesa umotanih u sintagmu “pravna država”. Tu se nerijetko lakonski odgovara kako su i suci samo ljudi o krvi i mesa, ali to ne znači da “krv i meso” trebaju presuđivati i baviti se ljudskim sudbinama, onda neka idu raditi u mesnicu, a ne na sud.

O “načinu života” mnogih hrvatskih sudaca, manje i više rangiranih, podosta se toga zna, o tijeku njihovih karijera, kao i “s kim se druže”, tako da su nekima od njih presude predvidljive kao dekolte Nives Celzijus. Na njih bi se moglo primijeniti razmišljanje Henrija Laborita o “zatvorima” kada veli: “Nemaju svi zatvori zidove i rešetke. Postoje mnogi zidovi rešetke koji nisu tako vidljivi i iz kojih je puno teže izaći, jer ne mislimo da smo u zatvoru: to su zatvori naših kulturalnih automatizama.” Jednako tako, kako veli Laborit, mogli bismo primijeniti na “suce od krvi i mesa”, pri čemu krv i meso postaju metafora ne za “kulturalne automatizme”, nego za političke i ostale rešetke i zidove unutar kojih su zatvoreni neki ljudi našeg pravosuđa, rešetke i zidove koji ih čine neslobodnima, ovisnima o “onima” izvan pravosuđa koji su ih zatvorili u taj “zatvor”. Kao nepravnik, već prosječni promatrač, zbunjen nad širokom pravnom nesigurnošću koju ovi “zatvorenici” proizvode, ponekad pomislim da je jedini lijek tome da se, prije svih drugih, hrvatskom pravosuđu odredi “istražni zatvor”. Ako ni zbog koga drugoga, onda zbog tamburaša koji jedva spajaju kraj s krajem.