Još od Rousseaua na snazi je mit o čovjeku koji je po naravi dobar, ali ga društvo i okolnosti (u)čine zlim. Tako, kada se dogodi neki stravičan masakr, eto nam vojske psihologa, sociologa i psihijatara koji monstruma krenu secirati s epilogom: imao je teško djetinjstvo, obolio od psihoze, depresije, siromaštvo ga je natjeralo na devijantnost pa je počeo i piti… Na kraju dođete do zaključka da monstrum nema nikakve odgovornosti za svoje čini jer je žrtva psihosocijalnih determinizama.

Psihijatrija i sve druge znanosti su nužne, sve dok ne prijeđu granicu u kojoj aktera zla lišavaju odgovornosti; zbog PTSP-a, psihoze, neuroze, obiteljske i socijalne (ne)prilike, alkoholizma…

Polako, ljudi, postoji zlo, postoje ljudi kojima je činjenje zla, pa i najtežeg, svjesni odabir, kao što unatoč raznim determinizmima osoba uvijek raspolaže dostatnom slobodom koja otvara prostor za - NE! Ovo je razmišljanje koje sam napisao u povodu zvjerskog ubojstva jedne hrvatske novinarke od strane njenog supruga. Ista dilema, zapitanost, dolazi mi u pamet nakon stravičnog masovnog ubojstva kopilota njemačke Lufthanse, kao i hladnokrvne likvidacije poznatog osječkog odvjetnika. U oba slučaja opet isti "znanstveni" i stručni scenarij: U suočavanju sa stravičnim zločinom nekog pojedinca uvijek stvari idemo "objašnjavati" psihijatrizacijom počinitelja, pri čemu se čini dvostruka nepravda, da ne kažem perverzija. Prva se sastoji u tome da zlo koje netko počini nekim čudnim automatizmom smatramo bolešću, pa navodimo kako je kopilot bolovao od depresije, a ovaj drugi od PTSP-a. Kao da zlo i zločin ne mogu biti posljedica izbora koji se nikako ne može niti pravdati niti "objašnjavati" premještanjem fokusa na psihijatrizaciju fenomena. I kopilot je zločin, kako pokazuju rezultati istrage, dugo godina planirao – savršena uporaba razuma! On nije bio tek sve to vrijeme "depresivac". Dopustimo bar, ako smo zaboravili i iz svoje kulture izbacili kategoriju "grijeha", ako smo sotonske utjecaje na ljudske čine proglasili mitom, da je zlo misterij, da je u krajnjoj liniji neobjašnjivo, a ne se vazda u takvim slučajevima razmetati jeftinim psihologiziranjem i općim mjestima.

Druga nepravda u takvom pristupu čini se prema duševnim bolesnicima, ili ljudima s takvim problemima. Jedan pjesnik je rekao kako "najplemenitije misli izviru iz tuge", iz depresije (čemu pjesnici u ovo oskudno vrijeme?). On jamačno ne bi srušio avion, možda sebe. "Objašnjavati" zvjerstva u ovim slučajevima, kao i u mnogim drugim, utjecanjem psihijatrijskim kategorijama, nanosi se ogromna nepravda dobrim ljudima, depresivcima, kojih su prepune duševne bolnice. Zlo je, prije svega, posljedica izbora, a ne bolesti, kao što je zlo, grijeh, put u duševnu bolest, a ne obrnuto. Kada čitate razmišljanja Hanne Arendt o jednom od najisturenijih nacističkih zločinaca, o Eichmannu, onda postaje zorno da su najveća zla u povijesti činili normalni, zdravi, brižni obiteljski ljudi, dobro socijalizirani i prihvaćeni. Nikakvi psihički bolesnici, "depresivci", PTSP-ovci... Otuda njena toliko puta spominjana teza o "banalnosti zla". I ona je u svoje vrijeme razočarala javnost koja je očekivala da će Eichmanna opisati kao bolesnika. Ali nije, jer, vjerujem, nije htjela vrijeđati "psihiće"...