Svatko snosi odgovornost za svoje čine, tako i moja malenkost. Snosim ih i snosit ću ih. Mislim ovdje na stambeni kredit u švicarskim francima. Podigao sam ga prije deset godina, uredno ga plaćam deset godina pa, iako sam pola otplatio, glavnica mi je veća nego na početku. Neću ni kukati niti kukam, niti tražim sućut, makar na kraju izišao iz svega s gaćama na štapu, niti želim da netko drugi, porezni obveznici, snose troškove mojih loših odluka. Što će dogovoriti premijer i bankari sve me manje zanima, moje je da otplaćujem i da unatoč tome budem sve dužniji.

U neku ruku to je i zabavno jer upaliti automobil, voziti u petoj brzini, a na kraju shvatiti da se deset godina nisi maknuo s mjesta, dapače, još si otišao unatrag, nevjerojatno je životno iskustvo, gotovo mistično, jer si srušio sve zakone fizike i matematike, da si nešto izuzetno u životu ostvario, što je samo izabranima moguće. Ne vrijeđa me ni kada mi se kaže da sam kockar, pametnjaković, koji je mislio da je pametniji od onih koji su isti kredit digli u eurima ili kunama s većom kamatom. Dapače, zahvalan sam bankarima na ovoj avanturi koju su mi omogućili, jer obiteljskom čovjeku je život dosadan – pos'o, kuća i sve manje birtija, a ovo je ipak situacija koja je već više godina prepuna adrenalina, drame koja može imati i tragičan epilog, a u svakoj tragediji ima nešto uzvišeno. I hvala bankama na ovom proizvodu na koji sam se upecao kao som na durdubak jer mi je iz života nestala dosada, život mi je postao avantura, a dosada je najveći neprijatelj ljudske duše. Zato bi mi bilo drago da franak prijeđe granicu od deset kuna, da budem još dužniji, još krivlji, još neodgovorniji, još tragičniji kockar. Naime, to bi bilo puno bolje jer bi se čovjek kraće mučio, dok bi još veći porast franka brže dotukao i zatarabio agoniju. U jednom, ja nisam žrtva, ne trebam ničiju pomoć, želim ići do kraja, a švicarski franak sam zavolio kao neko živo, zapravo preživo, hiperaktivno dijete, drago i simpatično, nešto poput vragolastog Denisa.

S druge strane razumijem i banke. Kada su se one kockale, kada su proizvele globalnu krizu, one nisu morale preuzeti odgovornost za vlastite odluke, za vlastitu pohlepu. Sanirali su ih građani Europe i Amerike upumpavajući im milijune milijardi. I u Hrvatskoj je narod desetcima milijardi sanirao banke, da bi bile prodane za kikiriki.

Premda je ovdje prekršen temeljni postulat tržišta i kapitalizma – da svatko odgovara za svoje odluke, za rizike i ulaganja, smatram da je u redu da je to učinjeno, da su jedni jeli i pili, a drugi plaćali, jer se u tom sustavu u kojem je kapitalizam postao socijalizam za bogate bar jasno zna tko pije, a tko plaća, tko griješi, a tko radi zamjensku pokoru. Zamislite svijet bez banaka i bankara, bez nagrađivanja pohlepe? Ja ga ne mogu zamisliti. To ne bi bio svijet, kao ovaj, u kojem su profiti privatni, a dugovi javni. Zato treba čuvati banke k'o zjenicu oka, zato i ja želim do kraja otplatiti svoj kredit u švicarcima, i ne trebam ničiju pomoć. Jednako tako, ako banke ponovno zapadnu u probleme, spreman sam kao porezni obveznik sudjelovati u njihovu saniranju. Je li ovo ironija? Ne, ovo je osnovni princip psihičkog zdravlja: gledati stvarnosti u oči.