Datum objave: 20. kolovoza, 2014.
U pojedinim sjevernoameričkim saveznim državama odvjetnici i njihovi uredi smiju se reklamirati kao i najnovija vrsta pseće hrane. Tako možete vidjeti spot s hrpom slupanih automobila ispred kojih se pojavljuje odvjetnik u kravati koji poručuje: “Ja mogu riješiti sve vaše probleme!” U Hrvatskoj takva metoda reklamiranja odvjetnika nije potrebna.
U Hrvatskoj su odvjetnici i tako medijske zvijezde. Čedo Prodanović, Severina, Anto Nobilo, Jelena Rozga…, teško je tvrditi tko je prisutniji u medijima, tko je popularniji. Gotovo ne postoji emisija razgovornog tipa u kojoj totalnu zbilju ne tumači neki odvjetnik.
“Sve bi' ja njih po'apsio!”
Sociolozi, politolozi, filozofi, ekonomisti…, uskoro će postati suvišni. Za analizu zbilje bit će dostatni samo odvjetnici. Ljudima je u ovoj zemlji postalo normalno da nam većinu prostora središnjih informativnih emisija okupiraju razni pravosudni procesi. Sveučilišni profesori, premijeri, ministri, liječnici, nogometaši, branitelji, poduzetnici, policajci…, ne postoji socijalna skupina, osim časnih sestara i novorođenčadi, čiji istaknuti predstavnici sa svojim odvjetnicima ne defiliraju u udarnim terminima Dnevnika. Glasnogovornik policije, Borovec, svojevremeno je bio javno najprepoznatljivije lice u RH. Broj odvjetnika zadnjih godina toliko je narastao da smo, bar u tome, dostigli sjevernoamerički standard: na svakih tisuću stanovnika u RH dođe po jedan odvjetnik. Kada pak prosječnog Hrvata pitate nešto o političarima, liječnicima, poduzetnicima…, najčešći odgovor je: “Da je meni pet minuta vlasti, sve bi' ja njih po'apsio!” Tu paranoičnu atmosferu dodatno podgrijava i predsjednik koji stalno govori, u zemlji i inozemstvu, o borbi protiv korupcije i kriminala, o sankcioniranju zločina, ili one štreberske fore - zločin je zločin i sl. Ovih 20 godina državnosti svelo se na žalosnu konstataciju: Hrvatska je postala policijska država. Kako drugačije nazvati državu i vlast koja stalno svojim najvećim dostignućem (i pred EU-om) proglašava hapšenja, a ne, recimo, otvaranje novih radnih mjesta. Postali smo država u kojoj se umnažaju policijski dosjei, a ne radna mjesta, u kojoj je poduzetnik sinonim za varalicu, a sigurnosne službe podivljale, izvan kontrole. Takva država ima pseudoteološki karakter.
Tko ima moć u Hrvatskoj?
Naime, dosjei su nalik platonovskim idejama, oni su jedina prava stvarnost dok je fizičko postojanje pojedinca, građanina, njihov odraz. Zapravo, svi smo krivi, pitanje je samo kada će naša krivnja nekome ustrebati pa će krenuti u potragu za grijehom. Kada ljudski život postane birokratski odraz, kada se moć nalazi negdje, kao u Kafkinim romanima, u birokratskom nadsvijetu koji traži sve veću transparentnost od pojedinca dok sam ostaje opskuran, kao sigurnosne službe, “pravna država” je zabrinjavajuća sintagma. U takvoj atmosferi mnogi će ozbiljni ljudi primijetiti da najveću moć u Hrvatskoj imaju Cvitan i Bajić. U njihovim je rukama “istinska stvarnost”, dočim je sve ostalo, medije uključujući, odraz Bajićev i Cvitanov. Taj odraz se zove Hrvatska, policijska država, u kojoj je svatko tko imalo drži do sebe ili bilo što ozbiljno radi na mjerama i ima bar jednu kaznenu prijavu. U toj paranoičnoj atmosferi nisu sumnjivi samo oni na birou ili djeca u rodilištima.