Sve civilizirane države u svijetu koje inače uzimamo kao uzor veoma su pažljive prema nacionalnim emocijama vlastitih građana. Državni blagdani kao što su Dan zahvalnosti ili Dan neovisnosti brižljivo se pripremaju. Ulice su ukrašene nacionalnim simbolima, mas-mediji su prigodnim programima i sadržajima u znaku spomenutih događaja, izletištima ječi glazba, trgovci nude prigodne popuste i sl.

Amerikanci su po tom pitanju nenadmašni, a sve skupa povremeno poprate i naručenim filmom koji treba podići nacionalni ponos, premda se radi o kičastim uradcima poput jugoslavenskih partizanskih filmova (npr. “Independance Day”). Jezgrovito rečeno, nacionalne su emocije dolično institucionalizirane i valorizirane kako bi se kanalizirale te spriječila njihova “privatizacija” od strane mogućih manipulatora ili državotvoraca opće prakse. Nakon 3. siječnja i masakra nad datumima hrvatski državni blagdani nalik su karminama, a za neke od njih mnogi građani ne znaju kada se točno slave. Zadnji Dan nezavisnosti odavao je dojam sablasnog praznika bez ljudi na ulicama i izletištima, bez simbola, bez događaja, a mediji su stidljivo izvijestili i o tako oskudnim proslavama. Često je tako i u Kninu pri obilježavanju Dana zahvalnosti koji su nerijetko “propustili” vodeći ljudi države zbog “drugih obveza”. Nacionalni osjećaji u takvoj nebrizi Vlade i Predsjednika za njihovo dolično institucionaliziranje i vrednovanje sele se na druge lokacije, u ovom slučaju Čavoglave. Marko Perković Thompson, obilno potpomognut ovakvom nebrigom za nacionalne simbole i vrijednosti, napravio je odličan posao te popunio prostor koji je svojom indiferentnošću i nesnalaženjem otvorila još trećesiječanjska Račanova vlast. Kada institucije sustava (izraz omiljen Mesiću) državne blagdane doslovce odrađuju, a time i priječe proces “institucionaliziranja nacionalnih osjećaja” koji su sve naše “uzor države” prošle, što drugo preostaje nego da se građani “samoorganiziraju” i umjesto u Knin – pravac Čavoglave! Normalno je da se nacionalni osjećaji počnu živjeti “izvaninstitucionalno”, iracionalno i bez kriterija. Ako vlast ne zna prikladno voditi brigu o memoriji na nacionalne vrijednosti i događaje utkane u tkivo naroda, učinit će to Marko Perković Thompson.

Novinski komentatori i analitičari redom se iščuđavaju ili podsmijavaju ovakvim nacionalnim emotivnim nabojima previđajući da je Thompson ipak najmanje kriv za svoj uspjeh u ovakvim dimenzijama. Ako Thompson zabrinjava sve više noćobdija demokracije i svekolikog liberalizirajućeg urbanog napretka u Hrvata, treba još više zabrinjavati nesposobnost vlasti da konačno poradi na institucionaliziranju nacionalnih emocija i snažnijem obilježavanju nacionalnih blagdana. U protivnom ingerenciju nad njima preuzeti će ulica, glazbena scena ili netko treći... Već se nagađa opet o nekakve dvije kolone kao i u Vukovaru, tko će govoriti i koliko, pa branitelji demantiraju, u jednom, kaos i nepotrebna politiziranja i prepucavanja. Prestanimo s tim, zar smo doista "slučajna država"!? Nakon oslobađajuće presude za Oluju, uz dužno poštovanje prema Marku Perkoviću i Čavoglavama, vrijeme je da Gotovina i Knin "pobijedi" Thompsona. Svi zastavu na kuće!