Jedino kada iz dalekih svemirskih prostranstava meteor tresne o zemlju, ili kada papa nakon više od pola milenija tresne "ostavku", mediji će vam za trenutak dati odmor od globalne teme svih tema: homoseksualnih "brakova". Čak i vijest da je krava Dženka negdje u Zakavkazju na svijet donijela tele s tri oka i pet nogu, čak i vijest da u mnogim zemljama zbog gladi cvjeta kanibalizam neće medijski zasjeniti milenijsku revoluciju: Brak za sve!

To je jedan od prioriteta Baracka Obame, o tome bruje i britanski mediji jer se i konzervativac Cameron upregao oko legalizacije istih, Rajoy u Španjolskoj pak neuspješno pokušava malo ublažiti ono što je Zapatero započeo, u Francuskoj su homoseksualni brakovi aktualniji čak i od proračuna Europske unije te afere Sarkozy zajedno… Što drugo preostaje nego pristati na taj pritisak i nametljivost, na taj globalni koloplet u kojem, da biste zavrijedili epitet normalnog čovjeka i ušli u zajednicu prihvatljivih građana s onu stranu homofobnih etiketiranja, morate piriti u diple novog jednoumlja. I Hrvatska je dobila Zakon o životnom partnerstvu za osobe istoga spola kojim stječu sva prava kao i heteroseksualne parovi, osim usvajanja djece. U tom globalnom zlostavljanju javnosti homoseksualnim temama dok trećina čovječanstva gladuje, ipak, želimo podsjetiti na fenomen homoseksualnog licemjerja u stvarima u kojima su se i kod nas izborili. Kako je nedavno donio The Telegraph iz pera Brendana O'Neilla, u samo par desetljeća homoseksualni aktivisti spram institucije braka i obitelji pokazali su neviđenu raspolučenost, oprečnost kakvu ne poznaju ni najradikalniji politički pokreti. U vrijeme seksualne revolucije, homoseksualci okupljeni oko pokreta “Stonewall”, tijekom svojih pionirskih “parada ponosa” u New Yorku govorili su ovako: “Smisao seksualne revolucije jest ukidanje svih društvenih institucija”, pri čemu se prvenstveno misli na najodvratniju od svih: Obitelj. Tako jedan gay manifest iz toga vremena piše: “Brak je bolesna i represivna institucija!” Martha Shelley, jedna od najpoznatijih lezbijskih aktivistica toga doba, 1972. godine piše: “Mi smo muškarci i žene koji su se od svojih prvih sjećanja pobunili protiv spolnih uloga i obitelji.” Ono što O'Neill potom logično propituje jest kako to da su homoseksualci u tako kratko vrijeme jednu bolesnu instituciju kao što je brak, od želje da je unište, proglasili svojim idealom, objektom nepoštedne borbe po cijeloj kugli zemaljskoj?

Zašto oni koji su prezirali moral većine, brak i obitelj, želeći ga satrti, sada žele biti dio iste te do jučer prezrene zakonske forme i etosa? O'Neil će natuknuti da se od početka radi o istoj strategiji, uništenja institucije obitelji, samo je taktika promijenjena. Teško bismo se s tim složili, budući da kriza braka i obitelji na Zapadu ima puno složenije čimbenike pa da bi im homoseksualna prevrtljivost i žudnja za homologizacijom nešto značajnije štetila. Tu ne treba zapravo uopće tražiti razum, niti razumne razloge i argumentaciju, tu razuma nema, jer kada netko s jednakom strašću nešto agresivno prezire i agresivno želi u kratkom vremenu, to je za neke specifične vrste analiza. Zato, podsjećajući na ovo licemjerje, zaželimo im sreću i u RH: Živjeli mladenci, s pjesmom "Danas, majko, ženiš svoga sina"!