Uvijek kada se u medijskom prostoru pojavi ime malene Aleksandre Zec, djeteta mučki ubijenog od zlikovaca, sjetim se svog maloljetnog nećaka koji je, kao i ona, mučki ubijen u granatiranju Đakova zajedno s bakom Ružom. Počinitelj još uvijek nepoznat, vjerojatno JNA s lijepom zvijezdom petokrakom koja je iz Markušice granatirala Đakovo, "prvu crtu bojišnice", prepunu ustaša od 13 godina.

Prvi put sam ovu tragediju moje šire obitelji spomenuo tek prije nekoliko mjeseci, jer mi je bilo neukusno od obiteljske tragediji praviti medijski spektakl. Nikada za njega, niti za duševne boli zbog ovog terorističkog čina nad djetetom koje još nije započelo život, niti je dobivena, niti je tražena novčana naknada od RH, kao ni za 400 druge djece, od Vukovara, preko Osijeka do Slavonskog Broda i drugih gradova. Drago mi je da je to zbog smrti malene Aleksandre učinio bivši premijer Sanader koji je ispravno naglasio kako hrvatska država isplaćuje novac obitelji Zec zbog duševnih boli, iako ne stoji niti je stajala iza tog zločina. No malena Aleksandra postala je više od djeteta stradalog tijekom rata, ona je, za razliku od mog nećaka, mrtva "medijska zvijezda". U svemu tome zanimljivo je da preživjeli članovi njene obitelji, brat, sestra i baka, javno, bar koliko mi je poznato, uopće ne istupaju niti to potiču. Ali su njihovu pokojnu sestricu i unuku posmrtno "usvojili" umjetnici, novinari koji od novinskih članaka, romana, kazališnih predstava razvlače kosti ovog malenog anđela kako bi uz pomoć njih udarali po savjesti jednog naroda, po njegovu identitetu, što iz mržnje, što iz drugih, svakako ne "umjetničkih motiva" u kontekstu brucknerovskog "tržišta žrtava". A kada ih se podsjeti na one druge stotine djece koja su doživjela Aleksandrinu sudbinu, otresaju se i patetično moraliziraju, kao da im je netko ušao u prostor biznisa na koji imaju monopol. Na kostima malene Aleksandre mnogi su umjetnici, redatelji, novinari i političari izgradili karijere dok, paradoksalno, njezina rođena sestra i brat to ne čine. To što su financijski jedini u RH obeštećeni jalova je utjeha za gubitak najmilijeg. S druge strane, a mene bi bilo sram da to činim u svom slučaju, "udomitelji" mrtvog djeteta, Aleksandre, svako malo priređuju prave "ivente", koji meni sliče na "party za ekipu" na koji dođu stalno iste "zainteresirane strane", političari, ministri, gradonačelnici, umjetnici, novinari, kako bi kostima ove nevine djevojčice davali sebi na značaju odašiljući poruke nekim novim ustašama, licemjerima bešćutnim na dječje sudbine, a kraj njih su oni dostojanstveni "prosvjednici" u Rijeci izgledali kao mračnjaci, relativizatori nedostojni pogleda.

Aleksandra Zec to nije zaslužila, a nisam siguran s obzirom na šutnju želi li to i njena preživjela obitelj. Ja takvo korištenje moga nećaka, da me se pita, ne bih dopustio. Zašto? Zato što mi se čini da slučaj male Aleksandre služi za potkusurivanje u neke treće svrhe i, kako se vidjelo među "prosvjednicima" prilikom Frljićeve predstave u Rijeci, takvim pristupom uspjeli su zavaditi mojeg malog Josipa i malu Aleksandru. Dječje tragedije koje bi ljude trebale ujedinjavati, tako ih dijele. I pitam se, kome podižu spomenik, njoj ili sebi?