K ada se 2010. obilježavalo 200 godina od rođenja F. Chopina, ovim glazbenim genijem bavilo se iz mnoštva kutova. Najzanimljiviji su donijeli prirodoznanstvenici.

Tako su Španjolci M. V. Caruncho i F. B. Fernandez u reviji Medical Humanities došli do nevjerojatnog otkrića u pogledu Chopinove iznimne nadarenosti. Polazeći od svjedočanstava kako je Chopin mogao “sanjati otvorenih očiju dok je svirao klavir”, nakon temeljite znanstvene analize na stotinjak stranica, došli su do zaključka da su Chopinove glazbene sposobnosti i estetika bile posljedica patologije mozga, jer je Chopin bio epileptičar.

Za ove znanstvenike njegova je genijalnost posljedica cerebralne patologije. Doduše, ova vrsta prirodoznanstvene interpretacije genijalnosti na raznim područjima djelatnosti nije ništa novoga. Od Van Gogha preko Newtona do velikih svetačkih, mističkih i pjesničkih likova Zapada mnogi su prošli sličnu dijagnozu: glazba, pjesništvo, umjetnost, filozofija, genijalnost uopće, stvar je tek cerebralnih konfiguracija ili patologija. Od ovog redukcionizma nije ostala pošteđena ni teologija i religija, budući da je znanost pod nazivom “neuroteologija” donijela pravorijek kako su i za osjećaj onostranosti, trenscendencije odgovorni sasvim određeni neuronalni procesi, koje, da banaliziramo, ako blokirate, od vjernika dobijete ateista. Slijedom toga, logično, valjda se može proizvesti i tableta za ateizam koja blokira osjećaj transcendencije, kao i tableta za teizam, koja te procese pokreće. Zapravo, kakav duh, sloboda, intuicija, bogovi ili vragovi, kakva ljubav, kakvo stvaralaštvo, kakva genijalnost, sve je to stvar cerebralnih procesa ili patologije. Tako je i Chopin prošao put od genija do običnog padavičara kakvih je milijuna na ovome svijetu. No, ipak, famozna prirodna znanost ipak nije dala odgovor na pitanje kako to da je od milijuna epileptičara na svijetu samo jedan postao Chopin, ili od milijuna shizofreničara samo je jedan Van Gogh, ili... Kako se približava Božić, hvata me neka čudna nelagoda koja bi se mogla nazvati strah od pretjerane jasnoće, potreba da se sve (znanstveno) objasni, čitaj – stavi pod kontrolu, a svaka tajna, svaki misterij proglasi ili patologijom ili mitologijom, bilo da se radi o (umjetničkoj) genijalnosti, bilo tajni vjere.

Slušajući Chopinove etide, nokturna, mazurke, balade..., rekoh prijatelju, glazbeniku, da mi kod Chopina čak i žal zvuči tako veselo, čarobno, prepun neke jedre, melankolične napetosti. On mi kaže, nemam razloga ne vjerovati mu, da je Chopin bio veliki improvizator, da nikada na isti način nije odsvirao ni jednu svoju skladbu. Chopin je neuhvatljiv, on je vječita novost. Baš kao i Bog. Kada se prirodna znanost uhvati "objašnjavati" ili izricati neizrecivo, onda čini nešto najgore: pokušava racionalizirati čaroliju, ubiti dušu zbilje, svesti je na mjeru vlastite umišljene ograničenosti. Umjetnost i religija postale su zadnja utočišta od sveopće potreba za jasnoćom koja ubija ljepotu neizrecivoga koje prkose "neurobiologijama" ili "neuroteologijama". Sretan vam Božić, simbol svega čarobnoga i neizrecivoga!