Amnesty International jedna je od najistaknutijih nevladinih organizacija u svijetu. Tako su svojevremeno u SAD-u, prije Obamina uspona, zahtijevali zatvaranje Guantanama, povlačenje američke vojske iz Afganistana i pretvaranje američke vojne industrije u industriju koja neće proizvoditi oružje, nego se staviti u civilne svrhe. A onda je na vlast došao Obama.

Amnesty najednom ne traži zatvaranje zloglasnog zatvora, nego prekid tortura i procesuiranje zatvorenih. Ne traži više bezuvjetno povlačenje američkih trupa iz Afganistana, nego uvjetno, kada afganistanska vlast počne provoditi rodnu jednakost (!?). Ne traži konverziju američke vojne industrije u civilnu, koja čini 80 posto svjetske trgovine oružjem, nego samo “transparentno poslovanje”.

Razlog promjeni kursa ove “nevladine organizacije”, kako je istražio Patrick Boylan, bio je jednostavan: Na čelo američkog Amnestyja došla je bivša asistentica državne tajnice Hillary Clinton. Kada je Putin, kao iskusna KGB-ovska “špijunčina”, sve nevladine organizacije u Rusiji koje se financiraju novcem iz inozemstva proglasio “stranim agenturama”, valjda je znao što čini. Nije mi nakana biti apologet Putinove politike, nego otvoriti temu i u Hrvatskoj, gdje je gotovo bogohulno, za razliku od europskih zemalja, postaviti pitanje o tzv. NGO mafiji: o raznim nevladinim udrugama kojima je ta vrsta aktivizma pokrivalo za razne političke platforme uz netransparentno financiranje i trošenje novca, za obavještajne, špijunske djelatnosti, kao i za izvršavanja političkih ili ekonomskih naloga donatora pod krinkom ljudskih prava, pomirenja i sličnih maski. Paušalno bi bilo govoriti da je cijela ta “nevladina” ili ljudskopravaška čeljad obična “mafija” jer većina tih udruga djeluje na korist zajednice bez skrivenih trećih (političkih, obavještajnih) ciljeva. No ako se od SAD-a do države Izrael i Rusije pokazalo da su mnoge nevladine udruge zapravo produžena ruka raznih politika i lobija neprijateljski i kolonijalno (“dobrotvorni kolonijalizam”) nastrojenih prema zemlji u kojoj djeluju, teško je povjerovati da takvih udruga nije bilo i nema u RH. Zar je tako veliki tabu da se i u Hrvatskoj otvori isto pitanje te kritički valorizira doprinos nekih udruga i njihovih perjanica, npr. osječkog Centra za mir i ljudska prava gospođe Kruhonja preko Documente gospođe Teršelič do GOLJP-a g. Pusića, prijatelja Save Štrpca?

Ako se propituje financiranje i transparentnost drugih sastavnica društva, od Katoličke crkve do poticaja seljacima, kako to da se NGO sektor u kojem se vrte silne milijarde ne stavi pod povećalo? Već jedna stvar u mnogim nevladinim organizacijama u Hrvatskoj je bjelodana - vode ih pojedinci koji su bili dio komunističkog sustava koji je masovno kršio ljudska i građanska prava. U procesu protiv generala Gotovine, Čermaka i Markača, a zapravo protiv Hrvatske, kao i u Osijeku u procesu protiv Glavaša, većina tih udruga se sama raskrinkala. Kao i pri posljednjem referendumu. Da je Hrvatska ozbiljna država, na tom njihovom samoraskrinkavanju samo bi poentirala...