Za statistiku se veli kako je ona točan broj netočnih podataka, ili laž obrađena znanstveno. U nekim slučajevima, kao što je ona iz šansone Arsena Dedića “ti nemaš kola, on ima dvoja, jedna su, dakle, u prosjeku tvoja”, moglo bi se i tako reći. No kada se egzaktno sučeli percepcija stvarnosti i brojke, kako je to prošlog mjeseca učinio Royal Statistical Society (RSS)u Ujedinjenom Kraljevstvu, onda se čini da smo društvo kolektivne paranoje, totalno iskrivljenog pogleda na stvarnost. Tako, na primjer, prosječni Britanac smatra da je maloljetnička trudnoća dvadeset pet puta (!) učestalija od točnih brojki koje donosi RSS, kao i da su nasilje i kriminal u porastu, iako je od 1995. godine smanjen za 53 (!) posto. Razloge takvom stanju stvari neki vide u medijima i tenžerijanskom “publicitetu zla” kao glavnoj uređivačkoj strategiji, neki u političarima koji ne znaju iskomunicirati pozitivne pomake u društvu, a neki pak u ljudskoj naravi gladnoj pornografije zla, naravi koja više voli pročitati u novinama da je komšiji crkla krava nego da se otelila. RSS-ovo izvješće kao skup podataka zapravo je svojevrsni komentar: Zla je ipak znatno manje nego što ljudi misle i percipiraju.

U Hrvatskoj je, dvije godine nakon što je objavljen popis stanovništva, Državni zavod za statistiku objavio drugi kontingent podataka, onaj koji se odnosi na obitelj. Premda za ugledne znanstvenike koji izvrsno poznaju ovu problematiku, kao što je demograf Anđelko Akrap, izneseni podaci i nisu neko iznenađenje, već su u granicama očekivanoga, za laika poput mene pak neke su brojke, u pozitivnom smislu, ipak iznenađujuće. Premda je javna percepcija u Hrvatskoj kako je broj rastava brakova golem fenomen, kako obitelj i sukladne vrijednosti nisu na cijeni, statistika pokazuje suprotno. Broj razvedenih žena i muškaraca iznosi tek 160 tisuća, a, kako upozorava Akrap, “problem niskog fertiliteta u Hrvatskoj nije posljedica promjene životnih vrednota, radi se o problemu egzistencije.” Kada sam sebe stavim na promatranje i zapitam se otkuda mi takva iskrivljena percepcija stvarnosti, posebno one vezane uz broj rastavljenih osoba i status obiteljskih vrijednosti i preferencija (otvorenost životu), onda sam i sam vjerojatno među ona tri razloga koji se odnose na iskrivljenu percepciju zla/dobra koji se odnose na Britance.

Kada se, s druge strane, gleda medijska slika braka, obitelji i sukladnih vrijednosti, onda se obitelj i brak pojavljuju uglavnom na stranicama crne kronike, o čemu su moji studenti proveli nekoliko istraživanja. U pisanju o braku i obitelji dominiraju mračne teme obiteljskog nasilja te razvoda “poznatih i slavnih”, dočim se o homoseksualnim brakovima piše kao o nečemu idiličnom, ljubavno-patetičnom, kao kontrapunktu heteroseksualnim brakovima prepunima zlostavljane djece koja bi puno sretnije odrastala u homobrakovima.

I u prvom kontingentu podataka koji se odnosio na religijsku sliku RH iznenadilo me da broj katolika nije opao, unatoč tome što se o Crkvi piše i govori isključivo pod vidom mračnjaštva, seksualnih skandala i pohlepe. Nezadovoljan takvim stanjem stvari jedan je dnevni list odmah sutradan na naslovnici razvalio “senzacionalnu vijest” pod naslovom: “Popis stanovništva je lažiran!” Drugim riječima, užas, naši napori nisu urodili plodom. I odmah nakon toga objavili su idiličnu obiteljsku priču o fatalnoj ujni koja se seksala sa svojim nećakom koji joj je ubio muža. To su vam ti katolici...