Premijer Milanović nazvao je aluzivno u Saboru saborskog zastupnika HDZ-a Davora Stiera ustašom, uz kasniju primjedbu da mu je “žao što je promovirao takvog čovjeka”. Kleveta i sramoćenje u jednom, a prema novom zakonu - i javno sramoćenje je kazneno djelo. Unatoč presudama Haškog tribunala, za njega je srpska agresija na RH i BiH bila “građanski rat”, ali je, prema njegovoj ministrici Pusić, zato Hrvatska izvršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Jadno. Bivši ministar Čačić je u rasističkom naletu Slavonce i Baranjce nazvao lijenima, vrijeđajući i ponižavajući koga je stigao. Vesna Pusić je ponižavala silovane Vukovarke, stavljajući zločin protiv njih na bizarnu razinu gay parade. I to kao žena. Do bola bešćutno, primitivno, bez trunke empatije. Mrzi li ona sve hrvatsko?

Perjanica prostakluka i netolerancije ove vlade svakako je ministar Jovanović, agresivan, netolerantan i ideološki zadojeni tip koji je, prema kazivanjima svjedoka u medijima, rapsodiju mržnje počeo još kao mladi komunist u vrijeme Jugoslavije kada je tražio izbacivanje iz škole kolege koji je išao na taizejsko (ekumensko!) hodočašće s Katoličkom crkvom u Pariz. Danas se po pitanju vjerske diskriminacije malčice uljudio pa će tek biskupe nazvati lažovima s kojima nema što razgovarati, pa više izravno ne traži progon vjernika. Posebna opsesija mu je nogomet, čije institucije naziva životinjskom farmom, a Mamića i Markovića poziva da si hračnu, pljunu u facu. Nema koga nije izvrijeđao, napadao, od HAZU-a do Matice hrvatske. Gdjegod se pojavi proizvodi konflikte.

I onda naleti na plutajuću minu zvanu Zdravko Mamić, minu koja pukne i završi u prdekani. Svi zgroženi, svi bi Mamića iza rešetaka, Mamića koji bi u moru izrečenih mržnji od članove Vlade trebao platiti ceh sveukupnoj atmosferi netolerancije, mržnje, javnog sramoćenja i omalovažavanja, u stvaranju atmosfere i razine divljačkog javnog govora u kojem prednjači baš ministar Jovanović. Gdjegod se pojavi tu su teške riječi, sasvim neprimjereno za jednog visokog državnog dužnosnika, i to još ministra sasvim specifičnog resora koji bi trebao biti primjer javne komunikacije i kulture. Ako je Mamić i pretjerao, što se tu uliznički petlja Bajićev DORH dajući dojam uvođenja verbalnog delikta, umjesto da ga Jovanović sam tuži, kako to u takvim situacijama rade i ostali građani, obični smrtnici.

Ja pak smatram da Mamiću nije mjestu u zatvoru nego u Europskom parlamentu gdje bi se Mamić savršeno uklopio. Evo zašto.

Prije nekog vremena britanski eurozastupnik Godfrey Bloom izvrijeđao je današnjeg predsjednika Europskog parlamenta, također Milanovićevog stranačkog kolegu i prijatelja, Martina Schulza, na nacionalnoj osnovi. Kako se Bloom nije htio ispričati, predsjedajući ga je poticao da to učini, na što je Bloom još podebljao vrijeđanje nazvavši Schulza “fašistom”. Bloom je otišao još dalje od Mamića koji Jovanovića nakon svega ipak nije nazvao i četnikom. Bloom je samo udaljen sa sjednice, i nikakve tužbe, ni privatne ni državne nisu pokrenute protiv njega. Takvih epizoda ne manjka u Europskom parlamentu, već i u političkom životu mnogih zemalja stare Europe, ali nema Bajića koji odmah uhićuje. U tom EU zvjerinjaku Zdravko Mamić bi najbolje branio hrvatske interese, jer je zanat već ispekao u duelima s ministrom Jovanovićem, savršenim sparing-partnerom koji jako voli ovu zemlju i njene institucije, od vjerskih do akademskih.