S tari svijet umire, novi kasni s pojavljivanjem, u tom chiaroscuru nastaju monstrumi. Nakon uspjeha Beppa Grilla u Italiji, ovoj Gramsijevoj dijagnozi treba dodati, osim monstruma, i komedijaše, te mnogo bizarnosti koje i u Hrvatskoj bujaju, od don Grubišićevog plastičnog željeza političke antipolitike do Pecnikova drvenog željeza zvanog nepolitička politika. Vremena krize kroz povijest u pravilu su izbacivala takve osebujne osobnosti. Prvi “nepolitički političari” javljaju se u Grčkoj nakon Periklove smrti i krize demokracije. Zvali su se sofisti, inteligentni muljatori, majstori šuplje retorike. Od tada, svako vrijeme krize u Europi izbacivalo je bilo monstrume bilo komedijaše ili sofiste.

Kada se u Italiji pojavio Grillo Internetom je kružio film o Hitleru iz 1932. godine koji je pokazivao začuđujuću sličnost s retorikom i argumentacijom “antipolitičkih političara” i “nepolitičke politike”. Tako Hitler upozorava da su svi političari, osim njega, pokvareni, korumpirani, daleko od naroda, itd., itd. Nakon toga, ovaj bizarni moler iz krčme uskočio je u kancelarsku stolicu. Dalje znate. Fenomen “antipolitike” i “nepolitične politike”, ne samo u povijesti, od sofista do Napoleona III. i mnogo opskurnijih zastupnika iste, već i u suvremenosti nije ništa novo. Sam Berlusconi, kao i pitoreskni Bossi, započinju svoju političku karijeru na kritici sveukupne politike i političara, jednako kao i lepenovci u Francuskoj ili slobodarci u Austriji, postižući tom vrstom nepolitičke i antipolitičke retorike, kako je znano, značajne izborne uspjehe. Razlog tome leži u naravi takvog političkog pristupa, on je više nalik religiji i gnozi nego politici te poprilično jednostavno tumači svijet i društvo u njegovoj složenosti: S jedne strane su prljavi političari, s druge strani “mi”, čisti i nevini, predodređeni za čišćenje te prljavštine i oslobođenje naroda iz ropstva prljavaca, korumpiranih, pohlepnih, sebičnih. Kao i svaki drugi populizam, i “nepolitička politika” i “antipolitika” živi od poopćavanja i moraliziranja redovito nastupajući “fon oben”, svisoka, baš u maniri iste politike kojoj se suprotstavljaju. Tako je i s Pecnikom. Čovjek koji je cijeli život, na izravan ili neizravan način, u politici, nudi “nepolitičku politiku”.

Bio je član Saveza komunista, potom SDP-a, sada je član Laburista. Još se predstavlja kao permanentna žrtva politike, kao “vječiti buntovnik”, iako je od politike živio i kao savjetnik gradonačelnika Zlatka Kramarića, funkcije na koju je došao neklijentelistički, javnim natječajem? Predstavlja se i žrtvom sveučilišne zajednice, iako bi bilo zanimljivo vidjeti koliko mu je, u marljivosti koja manjka mrskim političarima, trebalo da nikada (ne) završi postdiplomski rad, iako je za to primao plaću na Sveučilištu. Kao pravom političaru, Pecniku je za svoj (ne)rad lakše okriviti ideologiju i Sveučilište nego vlastitu “marljivost”. Bilo bi zanimljivo da Pecnik osvoji vlast, pa da vidimo kako izgleda “nepolitička politika”, kao i Vrkićeva nestranačnost, “nezavisnost čovjeka koji od svih stranaka i partija, od 1945. naovamo, nije jedino bio član Hrvatske stranke naravnog zakona. Mene kao promatrača zapravo nuka znatiželja. Kao što sam molio Boga da don Grubišić zasjedne na gradonačelničko mjesto u Splitu i pokaže svoju drugačijost, tako i sada navijam za Pecnika ili Vrkića. Valjda me i oni neće razočarati kao moj don Ivan.