Jedino kada iz dalekih svemirskih prostranstava meteor tresne o zemlju, ili kada papa nakon više od pola milenija tresne “ostavku”, mediji će vam za trenutak dati odmor od globalne teme svih tema: homoseksualnih brakova. Čak i vijest da je krava Dženka negdje u Zakavkazju rodila tele s tri oka i pet nogu, čak i da u mnogim zemljama zbog gladi cvjeta kanibalizam, neće medijski zasjeniti milenijsku revoluciju: Brak za sve! To je jedan od prioriteta Baracka Obame, o tome bruje i britanski mediji jer se i konzervativac Cameron upregao oko legalizacije istih, Rajoy u Španjolskoj neuspješno pokušava ublažiti ono što je Zapatero započeo, u Francuskoj su homoseksualni brakovi aktualniji i od proračuna EU…, sve do Hrvatske, gdje je zdravstveni odgoj tek uvod u ono što su Portugalci, Nizozemci, Belgijci… odavno odradili.

Što drugo preostaje nego pristati na taj pritisak i nametljivost, na taj globalni koloplet u kojem, da biste zavrijedili epitet normalnog čovjeka i ušli u zajednicu prihvatljivih građana s onu stranu homofobnih etiketiranja, morate piriti u diple novog jednoumlja. Eto, pratit ćemo tu modu, pa se, kao drugačiji, ipak malo drugačije osvrnuti na ovu globalnu “baršunastu revoluciju” koji viri iz svih novina, od New Yorka preko Europe do australskih zabiti.

Kako donosi The Telegraph iz pera Brendana O'Neilla, u samo nekoliko desetljeća homoseksualni aktivisti spram institucije braka i obitelji pokazali su neviđenu oprečnost kakvu ne poznaju ni najradikalniji politički pokreti. U vrijeme seksualne revolucije, homoseksualci okupljeni oko pokreta Stonewall, tijekom svojih pionirskih parada ponosa u New Yorku govorili su: “Smisao seksualne revolucije jest ukidanje svih društvenih institucija”, pri čemu se ponajprije misli na najodvratniju od svih - obitelj. Tako jedan gay manifest iz toga vremena piše: “Brak je bolesna i represivna institucija!” Martha Shelley, jedna od najpoznatijih lezbijskih aktivistica toga doba, 1972. godine piše: “Mi smo muškarci i žene koji su se od svojih prvih sjećanja pobunili protiv spolnih uloga i obitelji.” Ono što O'Neill potom logično propituje jest kako to da su homoseksualci u tako kratko vrijeme jednu bolesnu instituciju kao što je brak, od želje da je unište, proglasili svojim idealom, objektom nepoštedne borbe po cijeloj kugli zemaljskoj?

Zašto oni koji su prezirali moral većine, brak i obitelj, želeći ga satrti, sada žele biti dio iste te do jučer prezrene zakonske forme i etosa? O'Neil' će natuknuti da je od početka riječ o istoj strategiji, uništenja institucije obitelji, samo je taktika promijenjena. Teško bismo se s tim složili, budući da kriza braka obitelji na Zapadu ima puno složenije čimbenike pa da bi im homoseksualna prevrtljivost i žudnja za homologizacijom nešto značajnije štetila. Tu ne treba zapravo uopće tražiti razum, niti razumne razloge i argumentaciju, tu razuma nema, jer kada netko s jednakom strašću nešto agresivno prezire i agresivno želi u kratkom vremenu, to je za neke specifične vrste analiza onkraj uobičajenih putova interpretacije na koje je konvencionalna znanost nenavikla, ili se boji upustiti u to jer joj nad glavom visi mač inkvizitora političke korektnosti. Zato je, za sada, dostatno registrirati ovu činjenicu i staviti je čitateljstvu na prosudbu, i čekati neki novi meteor da se javnost malo odmori od agresivnog, globalnog nametanja homoseksualnih tema.