Ministrica Vesna Pusić prigodom posjeta Londonu izgovorila je ove riječi: “EU jest drugačije mjesto nego prije 12 godina, ali Hrvatska se također promijenila. Politika se promijenila iz herojske u dosadnu, a to je jako važna transformacija. Umjesto izraza: domovima, neprijatelji, vječnost sada čujemo korisnije pojmove: infrastruktura, ceste...” Upornost ministrice Pusić u provođenju samoumišljene progresističke politike poprima već herojske razmjere, nimalo dosadne. Ta politika, posebno na Pusićkinom svjetonazorskom spektru, poprima sve više oblike orvelovskog novogovora, gdje neke riječi postaju opasne, napose riječ domovina. Tragikomično je da je tu misao izgovorila baš u Engleskoj gdje se od Boga, kraljice i domovine u političkom i javnom govoru ne može disati, unatoč snažnom ulaganju u ceste i infrastrukturu. Sjetimo se samo otvaranja Olimpijskih igara u Londonu. Tragikomično je i da ministrica riječ neprijatelj rabi u natražnjačkom kontekstu, kada temeljno djelo Karla Poppera na kojem je Soros izgradio svoju ideologiju i financirao projekte Vesne Pusić, poput famozne Erasmus Gilde, nosi herojski naziv “Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji”.

Je li ona, baš kao i Milanović nedavno u Njemačkoj, htjela tek ispasti pametna i duhovita, pa ispala rogobatna, nije više bitno. Bitno je Orwellovo proročanstvo pri kojem je “novo društvo” po mjeri velike braće napad na moždanu infrastrukturu ljudi, napad koji počinje od jezika, sugerirajući koje su to riječi postale opasne ili retrogradne, a tu je riječ domovina tek jedna od “proskribiranih”. Iz Pusićkinog svjetonazorskog spektra riječi kao otac i majka još su opasnije, pa se u matičnim knjigama i obrazovnom procesu zamjenjuju surealnim formulacijama roditelj 1 i roditelj 2, kako se ne bi vrijeđalo homoseksualne parove. Nema što, herojska politika, nimalo dosadna. Perjanica takve politike u Republici Hrvatskoj je baš Vesna Pusić koja je otišla tako daleko da, kao žena, nije htjela primiti silovane vukovarske žene već im preporučila sljedeće: “Očekivala bih da one (silovane žene), kao žrtve nasilja, imaju solidarnost sa svim drugim žrtvama ili potencijalnim žrtvama nasilja te očekujem da budu u prvim redovima na Split Prideu.” U toj ideologiji u kojoj se s lica zemlje brišu očevi i majke, a uvode A i B roditelji, vukovarski zločini mogu dobiti legitimitet tek ako se percipiraju kroz homoseksualna prava i slobode te sukladnu “infrastrukturu”.

Nedvojbeno, i ta bešćutnost prema silovanim ženama, žrtvama rata u Vukovaru, kod ministrice Pusić ima herojske dimenzije, nimalo dosadne. Ako su otac i majka opasne riječi, kako to ne bi bila i domovina? Obiteljsko naslijeđe svakoga od nas određuje, pa i aktualnu ministricu; otac joj bijaše u službi i fašista i komunista, prema potrebi. Što u takvoj paradigmi znači riječ domovina, tata, mama? Domovina je tamo gdje je karijera, logičnim slijedom potom se slažu tate, mame, braća i sestre, supruzi i ljubavnici. Vrijeme je takvo, fleksibilno zahtjevno, tko želi karijeru, ne može imati domovine, on je nomad vlastitih ambicija. To zahtijeva herojstvo, tu nema dosade, radi se o bitki za vječnost.