Dva strašna zločina dogodila su se na dva kraja svijeta u isto vrijeme. U jednom je američki biskup Lynn procesuiran zbog prikrivanja pedofilije. Nadam se što strožoj kazni. U isto to vrijeme dok je trajao proces protiv biskupa Lynna, u Nigeriji je na najstrašniji način pobijeno tisuće kršćana, među kojima mnoštvo katolika, i to na najzvjerskije načine. Od Afrike do Azije kršćani su najugroženija vjerska skupina, tisuće i tisuće ih se godišnje masakrira samo zbog svoje vjere. Medijima, gladnima crne kronike, i te kako zahvalna "roba". No zločini katoličkih kršćana na Zapadu, posebno oni pedofilski među klerom, udarna su vijest u svim svjetskim i domaćim medijima, dok o sustavnim zločini protiv katolika u svijetu možete čitati tek na specijaliziranim misionarskim portalima. Ovdje ne mislim reći da se o pedofiliji u Katoličkoj crkvi ne treba pisati, štoviše, medijima treba zahvaliti što su ovaj problem otvorili i raskrinkali, ali je nejasno kako to da i medijski "spektakularan" (odsijecanja glava, ubojstva djece, klanja trudnih žena…) masakr nad katolicima u Africi nije top-vijest nigdje, ma zapravo uopće nije vijest!? Radi se o stereotipu, duboko ukorijenjenom u kolektivno nesvjesno prosječnog zapadnjaka u kojem se katolike ne može misliti i gledati kao žrtve, već uvijek kao zločince.

"Od stoljeća sedmog", što je postalo opće mjesto imaginarija Zapada, katolici se nekim automatizmom vežu samo uz inkvizitorstvo, progone "vještica", lomače i galge, dok je suprotne obilne primjere gotovo politički nekorektno spominjati. Gledajući upravo ova dva primjera, američki i nigerijski, očito je da u prvom planu nije žrtva, već medijska atraktivnost zločinca. Silovana časna sestra nije vijest, osim ako je nije silovao pop ili fratar, zlostavljanje djece također, kao i ubojstvo. Svećenik Dubrovačke biskupije kojeg se sumnjiči za ubojstvo sumještanina (tu tek treba pričekati da se vidi što se zapravo zbilo) koji mu je u gluho doba noći banuo u kuću je vijest, dok zadavljeni župnik zbog pohlepe anonimnog pljačkaša to nije. Da ga je ubio pravoslavni pop iz istog motiva, možda bi žrtva dobila zasluženu pozornost, a zločinac osudu. Iz svega toga isijava određeni cinizam boraca protiv zla i stvarnih i navodnih zločinaca.

Isti kriterij vidio se i na Domovinskom ratu. Tako je zločin u Paulin Dvoru bio u središtu, sve dok se nije shvatilo da to nije bila zona odgovornosti generala Glavaša već Gorinšeka. Zločin je potom "individualiziran". Zločine nad Srbima u Osijeku, "Garaža" i "Selotejp", istraživali su i HHO i Haški tribunal, no kako nigdje nisu mogli naći Glavaša, odustali su od silne brige za žrtve. Tek nakon što se ovaj razišao sa Sanaderom, žrtve su dobile medijski dostatno atraktivnog progonitelja, a Sanader se riješio onoga koji ga je na prijevaru i stvorio. I Ante Gotovina je nevin čovjek, ali je u nedostatku pokojnog Tuđmana i Šuška medijski i politički najatraktivniji da ga se promakne u zločinca pravosudnim vratolomijama. A žrtve? Da, svi se kunu u njih, ali će ostati zaboravljene ili prešućene ako im "zločinac" ili zločinac nije dovoljno medijski atraktivan, ili se ne uklapa u stereotipe o ljudima i društvenim (religijskim) grupama.