Predsjedniku Josipoviću pršte nagrade sa svih strana. Otkako je postao predsjednik države, njegove kompozicije počele se vrtjeti po postajama, pa je, eto, za svoju glazbu dobio i Porina. Odmah potom dobio je i nagradu za najbolji europski govor. Kako je počelo, ako se pročuje da eventualno vozi traktor ili zna kuhati, mogao bi uskoro dobiti i nagradu za traktorista ili kuhara godine. Većina ljudi od duha ne voli nagrade. One su, kako je svjedočio Radovan Ivšić, jedan od mnogih koji ih je odreda odbijao, nerijetko sredstvo kupovine duša, ili pragmatička rabota raznih uvlakača. Nobelova nagrada, posebno ona za mir, postala je poodavno najveća smijurija na svijetu. Nju možete dobiti čak i preventivno, kao Obama. U diktaturama, pa i u demokraciji, sobe vladara prepune su ordenja, raznih kolajni i nagrada za ove i one doprinose. Uglavnom, pred šupkom vladara uvijek je velika gužva.

Na tom tragu postoji jedan društveni porok koji je jedan zaboravljeni autor, Etienne de La Boetie (1530 . - 1563.), nazvao "dragovoljnim ropstvom". Krivo je mišljenje, smatra ovaj autor, kako ropstvo proizlazi iz volje nekog drugog, a ne samog roba. Upravo suprotno, najčešće i najneiskorjenjivije ropstvo s golemim štetama za političku zajednicu jest dragovoljno ropstvo, neovisno o tome je li riječ o diktaturi ili demokraciji. To je ona vojska uvlakača i pribiguza koja želi participirati na moći Jednoga, vladara, pa mu daju svoje oči, svoju glavu, svoje ruke, svoju slobodu, da bi u konačnici ušićarili štogod. Tako naš autor piše: "Oni koji misle da vladara čuvaju helebarde, stražari i noćne straže, po mom sudu, jako se varaju." Oni su tu tek tako, da demonstriraju raskoš, dočim prava moć vladara, "pretorijanska garda", počiva na uvlačiguzima, na dragovoljnom ropstvu. Jer ljudi ne žele slobodu, smatra autor, kada bi je poželjeli, oni bi je i postigli, već žele "poistovjećivanje s vladarom pri čemu se slaže piramida dragovoljnog ropstva". Pa od Jednoga na vrhu dolazi se do Jednoga u nekom tamnom vilajetu, prema principu participacije postaješ neki lokalni šerif. Le Boetieva "Rasprava o dragovoljnom ropstvu" vječno je aktualna. Ona daje i odgovor na neke krucijalne tumore i naše političke scene, na sustav nagrada i priznanja. Pala mi je na pamet dok sam pratio izbore u HDZ-u i dolazak Tomislava Karamarka.

Kao i kod Sanadera i kvaliteta njegove vladavine ovisit će o stupnju dragovoljnog ropstva. Naime, ono je stvorilo Sanadera i sve one moralne i materijalne havarije koje mu se pripisuju. Svaki je naime vladar produkt svojih uvlačiguza, svojih dragovoljnih robova. Neki Sanaderovi su sada pokajnici, svjedoci protiv njega, drugi se prave grbavi, da ništa nisu znali, i sudjeluju u izgradnji novog postsanaderovskog hadezea, treći poput Pere Čobankovića traže nagodbe. Sanader je produkt dragovoljnog ropstva, ljudi koji su mu dali svoju glavu, svoje ruke, svoje oči, svoju slobodu. Sve svoje tirane stvaramo sami, kaže La Boetie. Kakav će biti Karamarko? To ne zavisi samo od njega, štogod on želio. Pitanje je, kao uostalom i u drugim strankama, kolika je kultura dragovoljnog ropstva još prisutna u HDZ-u.