Danas me nitko nije zvao, dakle, ja sam nitko i ništa. Mobitel nije banalna sprava, uz njega se veže osjećaj vlastite vrijednosti, samopoštovanja i društvenog statusa. Mobitel nije tek tehničko sredstvo, već sasvim određeni način bivanja u svijetu koji možemo opisati sintagmom "tiranija blizinom". Radi se u intenziviranju narcisističkog poremećaja (dijete je otac čovjeka, rekao bi Freud) koji ne podnosi distancu, odvajanje, kojeg obilježava težnja k djetinjem osjećaju svemoći i kontrole, narcisistička težnja za biti stalno u kontaktu, "konektiran" na neku sisu kao oblik psihosocijalne pomoći. Mobitel je postao, kao i kod djece, neka vrsta igračke uz pomoć koje se ostvaruju prva iskustva svijeta.

Imati nečiji broj mobitela, još ako se radi o javno značajnoj osobi, znači i imati kontrolu nad njim ili participirati na njegovoj veličini. Još kada te taj važni i bitni dobije u nekom društvu, pa svi znaju da te "On" zvao, cijeli dan poprima ružičaste boje, bilo koja vrsta anksioznosti nestaje, samopoštovanje probija oblake. Jednako tako, staviti na stol u birtiji neki novi Jobsov model poruka je cijeloj okolini: Nu mene! Od mobitela ne možete pobjeći nikamo; odete u crkvu, zvrndaju mobiteli, u kazalištu cvrči obvezno i neki mobitel, na sastancima, u tramvaju, u javnom zahodu..., svuda zvonjava. Mobitel, ipak, nije proizveo nikakve nove patologije, koliko tek intenzivirao i doveo na vidjelo one već prisutne kod ljudi.

Slično kao i s mobitelom je i s Radimirom Čačićem. On nije otkrio nikakve nove političke patologije, koliko tek na vidjelo donio one već prisutne i poznate. Njegova stranka malena je poput mobitela (dobila 3 posto glasova), ali ima totalnu kontrolu nad državom. Koji god od resora ključnih za funkcioniranje bilo koje države na unutarnjem i vanjskom planu piknete, zvrči haenes; gospodarstvo (baza), kultura (nadgradnja), vanjska politika. Kao i mobitel, tako maleni, a tako bučni, nametljivi, sveprisutni. K tome, tu Čačić ima pravo, mobitel je kod Hrvata simbol bahaćenja, baš kao i HNS u politici.

Bez obzira na kompetencije, na čelna mjesta u javnim poduzećima, posebno u sektoru energetike, postavljaju samo ljude iz stranačkog mobitela. Poput mobitela, Čačić se, kada najavljuje poskupljenja, ne bavi samo komunikacijom, on nije tek "uređaj" (ministar), već udara na samopoštovanje ljudi, i to na sadistički način, svisoka ne propusti poručiti lascivnim i prljavim masama da su skup parazita, da nitko osim njega ništa ne kuži. Poput mobitela, i Čačić ispušta štetna zračenja oko sebe, ili vrijeđa ili se svađa. Poput mobitela, i Čačičevi, haenesovski impulsi su skupi, od Ferenčaka do optužbi za sukob interesa, s tim da nitko živ ne zna po kojem kriteriju se formiraju njihove tarife. Delirij moći, kompleksu superiornosti koji zrači iz ovih haenesovih nadljudi podsjeća na primarni, djetinji narcisizam, koji kod običnih smrtnika potiče mobitel, a kod ovih vlast. Za mobitel i HNS stoga vrijedi ista definicija iz Bierceovog "Đavoljeg rječnika: "Telefon (vlast) je đavolski izum koji je ljudima oduzeo mogućnost da na distanci drže gnjavatore i muljatore."