Kultura
DUBRAVKO SERTIĆ VINKOVČANIN IZLAŽE U ZAGREBAČKOM MSU

Jedna je od mojih brojnih uloga u životu i biti slikar
Objavljeno 12. lipnja, 2024.
Nije stvar u postizanju krajnjeg rezultata, nego u svakodnevnom putovanju
Dubravko Sertić (56), vinkovački slikar, radi u Bošnjacima i Babinoj Gredi kao učitelj likovne kulture i voli svoj posao, trenutno ima veliku izložbu u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, koju likovna publika može razgledati sve do pred kraj kolovoza. Magistrirao je na Šoli za risanje in slikanje u Ljubljani, pedagoško-psihološku i didaktičko-metodičku izobrazbu stekao je na Učiteljskom fakultetu u Osijeku, a u godinama prije studiranja, od kraja 1980-ih, bavio se umjetnošću kao amater i autodidakt.

- Pritom ne mislim na moguće negativne konotacije vezane uz amaterizam, već uz osnovno značenje riječi "amater", što znači ljubitelj, tj. vezana je uz osobu koja se bavi nekom djelatnošću iz sklonosti, a ne profesionalno, ni po službenoj dužnosti ili radi zarade. Radio sam puno i svakodnevno, koristio svaki svoj slobodni trenutak za likovno stvaranje jer sam se crtanjem, slikanjem i kiparenjem počeo baviti iz autoterapijskih potreba, ne znajući točno zašto ni kako, ali sam osjećao da me takav rad smiruje i uravnotežuje te da se na taj način mogu izraziti jasnije na jednoj intuitivnoj razini negoli verbalno.

Kako biste sebe opisali kao slikara?

- Svaki čovjek igra različite uloge u svom životu, a jedna od mojih brojnih je i biti slikar. Slikanju, tj. crtanju, jer proteklih petnaestak godina gotovo isključivo crtam, prilazim u isto vrijeme i ozbiljno i zaigrano. Upravo kao i svim životnim situacijama. Svaki novi i tek započeti crtež je za mene nova situacija, nova igra i mogućnost za istraživanje novih načina rješavanja problema, likovnih ili onih stvarnih te mogućnost likovnog priopćavanja. Radoholičar sam kad je slikarstvo u pitanju, marljiv sam slikar, radim svakodnevno, nekad više nekad manje, ali svakodnevno. Ne shvaćam to kao obvezu već ispunjavam svoju potrebu i želju.

Jeste li u slikarstvu postigli sve ili bar dio onoga što ste zacrtali u počecima?

- S obzirom na to da u početku nisam imao nikakvih zamišljaja vezanih uz slikarstvo, već sam ga povezivao s osobnom potrebom za ‘samozalječenjem‘ i koristio ga kao alat u tu svrhu, znači da sve što sam ‘postigao‘ je nekakav ekstraprihod, tj. dodana vrijednost. Mislim da i nije stvar u postizanju krajnjeg rezultata, nego u svakodnevnom putovanju prema tom rezultatu. Iskreno, volio bih ne dostići neki krajnji rezultat jer možda bi to tada značilo i kraj putovanja, a to mi nije cilj. Cilj mi je što duže likovno putovati i biti zaigran.

Na koliko ste samostalnih i skupnih izložbi do sada izlagali?

- Na dvadesetak samostalnih i puno skupnih žiriranih izložbi, većinom u Hrvatskoj, ali i izvan. Od skupnih izdvojio bih 25. Salon mladih, 7. triennale hrvatskog kiparstva, nekoliko triennala akvarela, nekoliko slavonskih biennala, 1. međunarodni trijenale portreta itd.

Koje su vam vaše izložbe ostale u posebnom sjećanju i zašto?

- Izložba koja mi je ostala u izrazito dragom sjećanju je jedna od mojih prvih samostalnih izložbi (bez naziva) u Vinkovcima 1997. u prostoru Galerije Atelje ‘90. Tada sam upoznao Antuna Babića (1931. - 2023.), vinkovačkog akademskog kipara, koji je tada izrazio svoje zadovoljstvo viđenim i pozvao me je u svoj atelje na ugodan razgovor te nedugo poslije toga napisao afirmativan članak o mom dotadašnjem radu pod naslovom "Nježna grubost ili gruba nježnost". I tako je sve počelo, mislim na našu suradnju u sljedećim godinama, privatnu i likovnu. Od tada smo često izlagali zajednički, a Antun Babić je često više vjerovao u ono što sam radio negoli ja sam.

Kako je prošla ona zanimljiva izložba u londonskoj govornici u Vinkovcima i ova najnovija u Zagrebu, čime ste se predstavili, što kaže kritika, što kolege umjetnici?

- Londonska govornica bila je izvanredan poligon da se ispriča priču o Glasnicima, pticama koje nastanjuju središnji vinkovački park,a i govornica je dio mizanscene parka, koje su jako glasne i brojne i ostavljaju svakojake tragove na klupama i stazama parka, a ponekad i po ramenima slučajnih prolaznika. Ideju za likovnu priču dodatno je podražila i platana smještena neposredno uz gradsku kavanu, a na kojoj su godinama bile izvješene osmrtnice. Vrane, platana i osmrtnice… idealan materijal za priču o svojevrsnom nevermore macabre dansu koji neumoljivo čeka svakog od nas, naš posljednji posjet i pozdrav gradu i njegovim stanovnicima. Tema smrti je često prisutna u mojim radovima, pa tako i priča o Glasnicima. Izložbu sam ostvario u suradnji s kustosom Gradskog muzeja Vinkovci Zoranom Šimunovićem i nije nam to bila prva suradnja, a nadam se ne i posljednja. Izložba u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu naslova Danas je sutra jučer, otvorena krajem ožujka i traje do 26. kolovoza, ostvarena je u suradnji s kustosicom Muzeja suvremene umjetnosti Danielom Bilopavlović Bedenik i smatram je vrhuncem svoga izlagačkog djelovanja. Riječ je o ciklusu Muzeja suvremene umjetnosti "Okidači", koji se odnosi na dijalog njihova fundusa i umjetnika današnjice. Baveći se već nekoliko godina temom autoportreta, a znajući da fundus MSU-a čuva jedan amblematski autoportret Marina Tartaglie iz 1917. godine, ponudio sam Danieli izložbu koja će iskazati taj mogući dijalog u temi autoportreta, ali u potpuno drugoj likovnoj tehnici od one Tartagliine, naime, u crtežu. Na izložbi je izloženo 50 autoportreta manjeg formata iz serije Flores para los muertos (vrlo bliskog formatu Tartaliina Autoportreta), 5 autoportreta većeg formata serije Distopijski autoportreti, te se unutar Blackboxa vrti 198 autoportreta iz serije u nastajanju Introspector kao videoprojekcija beskonačnog trajanja koju je priredio Dražen Bota. Dakle, puno toga sam imao reći M. Tartaglii. (ha, ha)...

Što pripremate u bliskoj budućnosti?

- Kako kaže jedna izreka, čovjek snuje, a netko drugi odlučuje… U bliskoj budućnosti ću nastojati zadržati radni elan, zdravlje i svakodnevno raditi, prvo završiti seriju Introspector, još stotinjak komada, te još nekoliko započetih crteža većeg formata, a ako stigne kakva ponuda za ekshibiciju prezentirati svoj rad i to je to. Budućnost će već i sama nešto donijeti, ona neprestano dolazi i neprestano nešto donosi, a u isto vrijeme i odnosi, baš kao u naslovu moje posljednje izložbe, Danas je sutra jučer.

Miroslav Flego
Možda ste propustili...

MEŠTROVIĆEV PAVILJON

Godišnja izložba članova HDLU-a

PREMIJERNO IZVEDEN “POSTOLAR I VRAG”

Vrhunski dječji mjuzikl o borbi između dobra i zla

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana