Novosti
KREŠIMIR SEVER ODLAZI S MJESTA ČELNIKA NHS-A

Ljudi postaju sve manje socijalno osjetljivi, ali i ne očekuju solidarnost
Objavljeno 27. svibnja, 2024.
Ovo je doista bilo najčasnije i najljepše razdoblje mog života i vrijedilo je svake sekunde. Sve bih ponovio
Krešimir Sever krajem svibnja odlazi s čela Nezavisnih hrvatskih sindikata (NHS), koje je predvodio više od 25 godina, a do kraja godine predvodit će još svoj matični - Nezavisni sindikat Solidarnost. Razgovarali smo o sindikalnom djelovanju u Hrvatskoj, kao i daljnjim planovima.

Već ste 25 godina na čelu NHS-a, a sindikalnim djelovanjem bavite se još od 1990. godine. Kako je to bilo u praksi?

- Na čelu Nezavisnih hrvatskih sindikata sam od njihova osnutka, točnije, od 19. veljače 1999., a sindikalnim radom počeo sam se baviti sredinom 1990. godine. Nakon višestranačkih izbora naš me lokalni župnik, iz Župe sv. Marka Križevčanina, tada je još bila Župa bl. Marka Križevčanina, Franjo Jurak, jednostavno "usmjerio" prema sindikalnom radu. Bili smo bliski od mojih malih nogu, a dugo je prijateljevao i s mojim, tada već pokojnim, ocem. Bio je silno uzbuđen uoči izbora i zamolio me da ga otpratim do izbornoga mjesta. Pri povratku sam mu spomenuo kako bih se i ja rado negdje uključio u toj novoj Hrvatskoj koja će doći. Rekao mi je da ne idem u politiku, jer će svi tamo "juriti", i kako smatra da bih se ja trebao usmjeriti k sindikatima, jer u kapitalizmu nije za radnika sve onako kako nam se čini iz "gastarbajterskih priča" kada dolaze u domovinu. Radnici su silno potrebiti zaštite i promicanja svojih interesa, a društvo socijalne pravde. Na moju primjedbu kako je sav moj dodir sa sindikalnim radom vezan samo uz plaćanje članarine u Službi društvenog knjigovodstva Hrvatske, a i da nemam neko visoko mišljenje o sindikatima, samo je odmahnuo rukom, uz komentar kako su na Zapadu sindikati skroz drukčiji i da se sve da naučiti. Dao mi je neku knjižicu o sindikatima u Hrvatskoj i njihovu djelovanju do Drugog svjetskog rata, a poslije i mnoge druge, posebice iz područja socijalnog nauka Katoličke Crkve. I tako je krenulo. Često nas u javnosti povezuju samo s državnom i javnim službama iako su u središnjici podjednako zastupljeni sindikati iz državne i javnih službi, državnih i javnih poduzeća i privatnoga sektora. Voditi takvu središnjicu nije nimalo lako, bez obzira na izvrsno organizirane u nju udružene sindikate i vrlo sposobne zaposlene u stručnim službama središnjice, na čelu s glavnom tajnicom.

Pritisak na djecu


Od Nove godine na čelu ste Gospodarsko-socijalnog vijeća (GSV), tu ostajete i dalje. Koliko se s te pozicije može nešto učiniti?

- GSV je važan dio suvremene zapadne europske demokracije. To je susretište reprezentativnih poslodavačkih i sindikalnih udruga više razine i predstavnika vlasti. Tu se raspravlja o ključnim pitanjima za radnike i poslodavce, zapravo za građane. U mnogim je europskim zemljama GSV, ili neka slična organizacija, daleko razvijeniji, mnogoljudniji. Trebao nam je niz godina ustrajnog rada kako bismo ga unaprijedili. Sada na sjednice GSV-a svaka tri mjeseca dolazi i predsjednik Vlade RH, koji tu daje i svojevrsni "presjek stanja nacije" u proteklom razdoblju i najavljuje planove za dalje. Još uvijek nismo zadovoljni položajem i organizacijom GSV-a i dogovor je da ćemo ga u idućem razdoblju unaprijediti. Želim vjerovati da ćemo ga uspjeti reformirati još za trajanja mojeg mandata. Zbog vremena u kojem živimo, a još više zbog onog koje dolazi, moramo ojačati njegovu društvenu ulogu. Intenzivan i uvažavajući dijalog na najvišim razinama nužan je, a u razdobljima pred nama postat će uvjet bez kojega se ne može. Plaće u društvu moraju rasti, radno vrijeme se sve više usklađivati s obiteljskom i privatnom dimenzijom radnika, poslovi moraju biti stabilni, mladi moraju imati uvjete za osamostaljenje i formiranje obitelji, uključujući i dobre uvjete za rađanje djece, trebaju nam javni stanovi za najam, nužno je stvaranje uvjeta za ostanak i povratak, a ne odlazak. Nužni su izdašni fondovi za dokvalifikaciju i prekvalifikaciju sada zaposlenih za nove poslove. Pravi poligon za sve to je GSV, unaprijeđen, dodatno ojačan stručnim ljudima i posebno organiziranom i dobro ekipiranom vlastitom stručnom službom. Pohlepu i sve manju socijalnu osjetljivost u društvu trebaju zamijeniti društvena solidarnost i pravična raspodjela. GSV može i mora biti važan promicatelj tih društvenih vrijednosti, s puno većom težinom.

Kada je objavljeno da ove godine neće biti prvomajske povorke, protumačili ste to time što je bitno splasnuo interes građana za to. Kako to objašnjavate?

- U društvu doista nedostaje odgoj za društvenu solidarnost. Mlade se već od vrtićke dobi odgaja kako je poduzetništvo dobro, kako je pokretanje vlastitog posla velika pustolovina, izazov, ali izazov koji se isplati. Samo je izvrsnost na cijeni, prosječnost nije poželjna. Na djecu se čini snažan pritisak, nameće imperativ uspjeha, jer se moraju upisati u prestižne srednje škole pa na prestižne fakultete. Obitelj polako prestaje biti osnovna stanica društva i to mjesto, prema sve više anketa i istraživanja, zauzima pojedinac. U društvu je pojedincima lakše manipulirati, a što se više usmjeravaju na sebe, to im je manje stalo do drugih, do bližnjih. Tako postaju sve manje socijalno osjetljivi. Solidarni nisu niti solidarnost očekuju. Pri svemu nisu spremni ni na neuspjehe, pa oni za njih nerijetko budu fatalni. Nema odgoja u kojem se upućuje na značenje rada, kako je rad dio čovjekove osobnosti, kako ga oplemenjuje i razvija, kako je rad častan i kako čovjek u suradnji s drugim ljudima, u tzv. kolaboraciji, stvara nove vrijednosti. Kako mu za to pripadaju dostojna plaća, dostojni radni uvjeti i radno vrijeme i kako u tome treba suradno podupirati i druge ljude, radnike. Ne treba se onda čuditi što ljude sve manje zanimaju neki opći ili solidarni prosvjedi. Sindikati samo kroz svoje kanale, a bez utjecaja na odgoj i obrazovanje ne mogu uspjeti u društvenom odgoju za solidarnost. Bedastoće su kako ljudi ne prosvjeduju jer su sindikati neuspješni, a sindikalni vođe "odnarođeni" i neuvjerljivi. To jednostavno nije točno. A usto krajnje vrijeđa građane. Nisu ljudi glupi pa da ne razumiju kako idu ili ne idu u prosvjed ne zbog sindikalnih vođa, kakvi god bili, već zbog sebe i svojih, svih koji su potrebiti njihove potpore i solidarnosti. Jednostavno, radi boljitka. No za to ih treba odgajati od malih nogu.

Koliko se u 30 i nešto godina vašeg sindikalnog djelovanja promijenio sindikalni rad u Hrvatskoj?

- U posljednjih nekoliko godina došlo je do velike smjene generacija u vodstvima sindikata. Kad smo krenuli, početkom 90-ih, bilo je teško. Bio je i rat pa poslijeratna obnova, a u jeku rata i obnove pretvorba i privatizacija, pri čemu su stotine tisuća radnika, zbog rata i ratnih razaranja, ali i pretvorbe i privatizacije i zastarjelih tehnologija, ostale bez radnih mjesta i posla. Usto, novim smo političkim elitama, a posebno nekim pojedincima u njima, morali nadugačko objašnjavati kako sindikati nisu tek relikt prošlosti. Morali smo i sindikalistima "staroga kova" pomoći da razumiju novo vrijeme i nove društvene odnose. Morali smo puno učiti i ubrzano svladavati znanja koja su sindikati razvijenog Zapada stjecali i razvijali dugi niz desetljeća. Srećom, već od samih početaka, uz nas su bili i pomagali nam znanjem, iskustvom i sredstvima mnogi sindikati iz razvijenijih europskih demokracija pa sve do američkog sindikalnog pokreta. I sam sam prošao višegodišnju sindikalnu naobrazbu, dio i u SAD-u. I dalje neprekidno učim. U sindikalnom radu nikad se ne može i ne smije prestati s učenjem. Uza sve to, pogurala nas je i neka strast, žudnja za novim i boljim. Pogurala nas je i snažna ljubav prema ljudima. Bez toga i strasti ne može se obavljati ovaj časni poziv. Želim vjerovati da će tako nastaviti i nove generacije sindikalista. Kad je riječ o sindikalistima, posebno je važno ne opiti se moći, nego ostati skroman, odgovoran, častan i nepotkupljiv, bez obzira na sve napasti i izazove. Posebno je važna suradnja među sindikatima i intenzivno kolektivno pregovaranje.

U Hrvatskoj su porasle plaće. S obzirom na stalni rast troškova života, držite li to dovoljnim?

- Hrvatska još uvijek previše zaostaje za plaćama radnika starih članica EU-a. Male plaće i nesigurni poslovi bili su glavni razlog snažnog iseljavanja iz Hrvatske, posebice mladih visokoobrazovanih. I koliko god se statistički značajnim vidi rast plaća u posljednjih sedam-osam godina, veći i od rasta inflacije, posebice rast minimalne plaće, to nije dovoljno. Teško je u Hrvatskoj živjeti ne samo od minimalne ili medijalne nego čak i od prosječne plaće. Vladine mjere pridonijele su stabilnosti cijena energije, no cijene hrane, na čiji trošak odlazi najveći dio prihoda kućanstava, i troškovi usluga otišli su u nebo. Pa i sad, kad inflacija već neko vrijeme pokazuje znake zamorenosti i usporava, još uvijek je rast cijena hrane iznad rasta inflacije. Kod nas su te cijene u posljednje tri godine porasle za više od 30 posto, a pojedinim artiklima i znatno više, pa smo pretekli prosječne cijene hrane u EU-u, za neke artikle čak i razvijene zemlje EU-a. A jesti se mora. Sada, koliko god se radovali uspješnoj nadolazećoj turističkoj sezoni, toliko strepimo od rasta cijena ne samo hotela, restorana, usluga i prijevoza nego i, što nas sve posebno pogađa, hrane.

Motivacija


Kada se osvrnete na 25-godišnje razdoblje na čelu NHS-a, koji vam je trenutak u toj sindikalnoj borbi bio najteži?

- Zapravo nikad nije bilo lakih vremena. Mijenjale su se stranke i koalicije na vlasti, mijenjali se poslodavci, nekad je bivalo malo bolje, nekad gore. Ali nikad nije bilo baš dobro. I kad bismo se usudili povjerovati da nešto kreće nabolje, evo neke krize. Nakon rata, privatizacije i obnove, poleta prema kraju prvog desetljeća novoga stoljeća slijedila je velika financijska pa gospodarska kriza, a onda opet, nakon poleta prema kraju drugog desetljeća ovoga stoljeća, slijedili su pandemija COVID-19 i potresi, a kada smo se nakon tog "zaključanog" gospodarstva taman ponadali oporavku i pomacima nabolje, slijedili su energetska kriza, rat u Ukrajini, visoka inflacija... No i tome mora doći kraj. Moramo u to nadolazeće razdoblje ući spremni i iskoristiti ga za osjetne pomake nabolje. Poučeni iskustvom, tko zna što je sljedeće?! Zato mi u sindikatima nemamo vremena za odmor i opuštanje. I ni jednu prigodu ne smijemo propustiti. Nemamo pravo ni na međusobna sučeljavanja, brojenje sekundi medijskih nastupa, otimanje članstva... Čak i ako nešto od toga kratkoročno urodi plodom, na duge staze to samo znači slabljenje vjere u sindikate, slabljenje sindikata u cjelini i otvaranje prostora poslodavcima i vlastima da se razmašu. To, prema iskustvu, uvijek završi na štetu radnika.

Čega ćete se iz tog vremena najradije sjetiti?

- Bilo je puno i teških i lijepih trenutaka i događaja. Uvijek sam se dobro osjećao među članovima u prosvjednim povorkama, na raznim skupovima i u raznim prigodama. Ali i pri puno usputnih susreta s raznim ljudima na ulicama, u tramvajima. I nisu svi uvijek bili ugodni, uz pohvalu je bilo i prigovora, pogrdnih riječi. Neki su se fotografirali sa mnom, neki su mi govorili kako mole za mene i moju obitelj, mnogi iznosili svoje probleme, čak vrlo povjerljive, a neki i prozivali, proklinjali... No mi koji vodimo sindikate moramo se kretati među ljudima, osjetiti im bilo, čak i kada nam to nije ugodno. Veselio sam se zajedničkim uspjesima, a u neuspjesima, analizirajući im razloge, tražio i nalazio motivaciju za dalje, baš kao i u uspjesima. Snažan oslonac bili su mi suradnja i rad s najbližim suradnicima, rasprave s njima i traženje najboljih rješenja, a uza sve to i bezgranično povjerenje u njih, koje nikad nisu iznevjerili. Nisam baš uvijek bio blag u izričaju, ali sam se tada trudio nikoga ne uvrijediti, povrijediti, ni na koga ne ići osobno, iako nisam to uvijek na takav način doživljavao prema sebi od političara i poslodavaca, nekad i sindikalnih kolega, a tek ponekad i od nekog pojedinca iz medija. U cjelini, suradnja s medijima bila je izvrsna, vjerno su pratili naš rad i korektno o njemu izvještavali. Doista ne mogu izdvojiti neki događaj ili susret a da pritom ne ostane u sjeni neki drugi. No mogu reći da bih se, kad bih se ponovno vratio u vrijeme pred osnivanje NHS-a i imao prigodu birati otići nekim drugim putem ili ovim kojim sam išao, opredijelio opet za isto. Bez obzira na sve teškoće, odricanja, moždani udar tjedan dana nakon 6. sabora NHS-a, u studenome 2019., ne bih dvojio ni časka. Ovo je doista bilo najčasnije i najljepše razdoblje mog života i vrijedilo je svake sekunde. Nosim u sebi i sa sobom samo najljepše uspomene i sjećanja na ljude i događaje svih tih godina, toga vremena. Doista! I opet bih, da mogu ispočetka, zbog ljudi sve ponovio.

Igor Bošnjak
MINIMALNA PLAĆA APSOLUTNO JE NEDOSTATNA ZA DOSTOJAN ŽIVOT U HRVATSKOJ
 
 
Minimalna plaća sada iznosi 840 eura bruto, odnosno 677 eura neto. Pokušamo li to objektivno sagledati, može li to biti dovoljno za život dostojan čovjeka u Hrvatskoj? - Naravno kako je minimalna plaća apsolutno nedostatna za dostojan život u Hrvatskoj - ona treba i dalje znatno rasti. Bilo bi zanimljivo iskustvo vidjeti kako neki predsjednik ili član uprave neke od poslovnih banaka ili telekomunikacijskih tvrtki u Hrvatskoj umjesto, primjerice, od bruto 89.000 eura ili više mjesečno, kolika mu je plaća, preživljava od 840 eura bruto. Neki će na to reći - "demagogija", njihove su odgovornosti i obveze veće, način života je drukčiji, drukčije su potrebe... No je li to pravično? Pri svemu tome ne zagovaram jednake plaće za sve, neovisno o vrsti posla i odgovornostima, ali premalo je zbilja premalo, a previše je ipak previše! Zar doista nekome treba i stoga zavrjeđuje toliko više. A još udjeli u godišnjoj dobiti, dividende...

Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

BIT ĆE TO PRVI CJELOVITI CENTAR ZA GOSPODARENJE OTPADOM

Gradit će se prva domaća energana koja pretvara mulj i blato u energiju

2

HRVATSKE ZRAČNE LUKE BILJEŽE SVE BOLJE REZULTATE

Na Klisi četiri puta više putnika nego na Krku

3

KRIM-SLUŽBENIK UDALJEN IZ SLUŽBE

Vozio pijan auto PU vukovarsko-srijemske