Magazin
SVEMOĆ ILI NEMOĆ MEDIJA

Nenad Vertovšek:
Dezinformiranje je uzelo
maha, manje se koristimo
umom, a više emocijama
Objavljeno 25. svibnja, 2024.

Koliko su mediji instrument moći ili sredstvo ograničavanja vlasti i moći, ili jedno i drugo? Može li se medije i na taj način gledati i analizirati kad se primjerice radi o izborima u sustavima zapadne demokracije (SAD, Europa/EU...), ali i u okviru drugih demokracija kakva je recimo u Indiji, kao i u okvirima režima kakav je ruski s Putinom na čelu? Na ta i neka druga pitanja, za ovotjedni Magazin odgovara doc. dr. sc. Nenad Vertovšek, vanjski suradnik Poslovnog veleučilišta u Zagrebu.


- Mogli bismo odmah reći kako jest i jedno i drugo. Ovisi o tomu tko su vlasnici, tko ih kontrolira i na kakve kompromise su spremni i vlast i mediji kada je riječ o točnom i pravodobnom informiranju. Međutim, nažalost, veći dio istine (ili manji dio laži...) bio bi kako su mediji već odavno u svojevrsnom (geo)političkom "nevidljivom" ruhu, jer njihova načela, novinari kao profesionalci i cijelo okruženje u kojem dominiraju tzv. masmediji (MSM) sve su manje ogledalo društvenih zbivanja ili korektiv vlasti, a sve više zapravo izvršavanje, uklapanje i udovoljavanje korporativnim i vladajućim interesima.

U sustavima zapadne demokracije, ali posebno u EU-u, između ostalog odvija se sustavno forsiranje načela koja bi trebala omogućiti primjerice veću proizvodnju i upotrebu oružja, tako da rat u Ukrajini, bez obzira na strane ili sudionike, postaje stvarna erozija općeprihvaćenih načela kako "ne postoji sveti rat, samo sveti mir" (duhovnik Rene Guenon). Što je više oružja i njegove upotrebe na terenu i davanja pozornosti u medijima, najviše koristi izvlače superbogati i oni koji vode konce ratnih zbivanja. Sve nas uvlače na putove bez povratka, postaje sve normalnije medijski popularizirati, najavljivati upotrebu nuklearnog oružja, što je doista monstruozno. Veliki rat donosi veliki profit, a najveći bi valjda nekom trebao donijeti i najveći profit. Rat nije pitanje nečovječnosti, već dobrog posla, kao i korona, koja je iz sfere zdravlja otišla put ekstraprofita. To je suprotno svim etičkim načelima i razumu, ali nas mediji podučavaju i pripremaju za katastrofe koje samo treba prihvatiti bez preispitivanja posljedica. Primjer dvostrukih mjerila može se dobro vidjeti u medijskim napisima o Indiji - dok je zapadni svijet pretpostavljao da pridobiva Indiju, mediji su pisali o "najvećoj demokraciji na svijetu" (s obzirom na broj ljudi, odnosno birača). Čim je Indija počela pokazivati i provodite vlastitu neovisnu politiku, ne pristajući na zapadnjačke stereotipe, više kao da nije najveća demokracija.

DOBA DEZINFORMACIJA


Ako medije gledamo kao sredstva komunikacije u širem kontekstu, pa i onom političkom, može li se zaključiti da se mediji prilagođavaju društvenim promjenama, ali uvijek u funkcije održavanja dane strukture društvene moći?

- Točno postavljeno pitanje; svojedobno smo bili nekako zadovoljni time kako su mediji i njihov društveni utjecaj zapravo sloboda i demokracija komuniciranja, individualnog i/ili institucijskog, kako su mediji nekakva četvrta vlast uz parlamente, zakonodavce i sudstvo. No erozija temeljnih načela upravo slobode i demokracije u suvremeno doba, u javnom životu i politici, zapravo su slobodu i demokraciju ostavljali kao floskule, u što se možemo, više ili manje, uvjeriti kroz globalne društvene tokove, do regionalnih i lokalnih. Izbori, kao nekakav "praznik demokracije", zapravo su se razgolili i sudionici javno izjavljuju kako im ne pada na pamet da ispune predizborna obećanja, ili ih ne mogu ispuniti, jer "to je politička stvarnost i potreba". Takve stvari još do koje desetljeće unatrag bile su praktički nezamislive - iznevjeriti volju birača bilo je smrtni grijeh. Danas su to samo ogoljena neetička ponašanja političkog licemjerstva, jer korupcija nije samo materijalna kategorija već i manje vidljiva moralna načela koja su i pokretači i posljedice društvenih i političkih procesa. A mediji, inače glavni kritičari takvih pojava i poteza, bilo oporbe ili vladajućih, sada su samo zaigrali "zajedničko kolo" s nositeljima funkcija, moći i, naravno, novca. Cilj je progurati svoje interese i povećati zaradu, materijalnu ili psihološku, jer ono što nam se događa zapravo su "krađe duša i načela".

S tim u vezi, društvena funkcija medija nekad i danas, u vrijeme globalne digitalizacije i umreženosti?

- Premda se činilo, a na to su mediji pozivali, kako novo digitalno doba pruža još neviđenu slobodu i kvalitetu medijskih međuodnosa s publikom - čitateljima, slušateljima i gledateljima - pokazuje se kako društvena digitalizacija i društvena umreženost zapravo pojačavaju nemoć publike, istraživanja ili angažiranosti medija. Navedena erozija zahvatila je i medije, pa je profesionalizma, objektivnosti i hrabrosti sve manje, uz čast iznimkama, koje valja uvijek dvaput čitati. Profesionalni standardi izvještavanja - istinitost, poštenje, točnost, uravnoteženost, nepristranost - kako je to bezvremeno postavio Stjepan Malović, nekad su bili jasni kriteriji i mjerilo stvarne demokratizacije društva. Danas se možete ugodno iznenaditi kad to nalazite u ponekog novinara i u ponekoj redakciji ili u ponekom mediju, u sveopćoj dominaciji vrijeđanja i širenja mržnju. Svojedobno sam čuo i zapamtio pitanje - koja je razlika između demokracije i demokratizacije (društva i medija)? Odgovor je bio - ista kao između kanala i kanalizacije! Pomalo sarkastični i naizgled brutualni odgovor zapravo je pokazatelj razine gdje smo svi mi zajedno s većinom medija danas.

Koliko je suvremena tehnologija, ubrzani razvoj i napredak, omogućila medijima u određenoj mjeri oslobađanje od kontrole države i krupnog kapitala s jedne strane, ali i uspon na hijerarhiji društvene moći u nekom "oslobođenom" kontekstu koji podrazumijeva da je sve otvoreno i sve dopušteno....?

- Prvi dio pitanja nažalost je negativan. Upravo su očekivanja većine publike, vox populi, bila kako suvremena tehnologija, od uređivanja i obrade informacija do korištenja umjetne inteligencije, može pridonijeti razotkrivanju štetnih posljedica, veće i šire kritičnosti, interakcije publike i proizvođača vijesti. Ipak danas većinu medijskog prostora određuju iracionalne predodžbe, logika interesa krupnog kapitala i ekstraprofita. Dezinformacije kroz strašenje asteroidima, katastrofama ili crne slike kriminala i ubojstava povećavaju naš emotivni udjel u čitanju, gledanju, slušanju... na štetu razmišljanja i donošenju sudova i zaključivanja. Dezinformacije i iskrivljavanje činjenica uzeli su maha, jer manje se koristimo umom, a više pukim emocijama. I posljednja istraživanja pokazuju da slabi kritičnost i da se povećava sklonost prihvaćanju nametnutih i uvijek iznova ponavljanih "istina". Nudi nam se "sloboda", sve je dopušteno, posebno moćnima, polako se vraćamo u srednjovjekovne i vazalne odnose u politici, životu, kroz medije. Neki to nazivaju tehnofeudalizam - upotreba visoke i napredne tehnologije, ali to je u neku ruku povratak u srednjovjekovne odnose izabranih, najjačih i nasilnih.

LOBIRANJE RAZUMA


Nijedna rasprava o medijima danas ne može proteći bez isticanja značenja i važnosti društvenih mreža. Kako su društvene mreže postale nezaobilazni faktor ne samo "obične" svakodnevice nego i demokracije, politike, izbora i vlasti? Može li se zaključiti da su društvene mreže nekad, evoluirale u društvene medije danas...?

- Društvene mreže trebale su činiti upravo ono kako ih zovemo - poticati ljude da poštuju i razviju sve pozitivne oblike društvenih odnosa, društvenost i međusobnu socijalizaciju, posebno mladih osoba. Umrežavanje treba poticati i motivirati spajanje i upoznavanje različitih ljudi, kultura i mišljenja. Je li tomu tako? Nije, jer svakodnevna praksa pokazuje da se društvene mreže koriste za nešto drugo, manje društveno, više puko interesno i prije svega bezobzirno, opet posebno prema djeci i mladima. Umjesto razmjene činjenice, pravila i različitih mišljenja, uvjeravani smo kako sve potječe iz vjerodostojnog izvora, a pamtimo informacije koje jačaju naša dosadašnja uvjerenja. Ipak pamtimo i suprotne informacije kako bismo opravdavali i branili vlastita uvjerenja. Velik dio sadržaja društvenih mreža, koliko god mi mislili da ih biramo, zapravo služe odvraćanju od stvarnosti. Nicholas Carr u svojoj knjizi "Plitko" upozorava kako uobičajeno korištenje društvenih mreža i prednosti modernih medija zapravo povećava plitkost poruka koje primamo i šaljemo, slabi inteligenciju komuniciranja, opet moram naglasiti, posebno mladih. Nedostaje dubine u tumačenju, prepoznavanju bitnih elemenata sadržaja, uz sklonost "lijenom umu" i uvjerenju kako smo mi oštroumniji, gluplji su oni Drugi...

Suptilnim sugestijama i lažnim vijestima često su skloniji i obrazovaniji i inteligentniji, koliko god mislili da nisu. Naš ego, vrlo često, ne želi prihvatiti i da smo nešto krivo shvatili i protumačili, već se naš mentalni napor usmjerava da opravdamo dezinformaciju, čak je i proširimo i nametnemo drugima. "Kad nas je više", mi kao većina uvijek smo u pravu - krivi je zaključak. Zgodna anegdota je navodna izjava Aristotela zašto ima načelne primjedbe na puku vladavinu većine - "jer ako tri čobanina mogu nadglasati mene i Platona, sumnjam u prednosti demokracije"!

Jedan od fenomena američkih izbora 2016. bilo je i masovnije korištenje "polulažnih vijesti", koje su suptilno iskrivljavale izjave i ponašanje nekog kandidata, pa čak i upozoravale na neku njegovu manu. Ona se lako mogla provjeriti kao netočna i time se zapravo jačalo opredjeljenje za onog koji je "izložen lažima i neistinama". Takve neistine upravo je plasirao njegov tabor i time jačao sklonost publike da podrži "žrtvu" očitih neistina. Doslovce jedan naslov (poput "Donald Trump poslao vlastiti zrakoplov da preveze 200 nasukanih marinaca"), na temelju tvrdnji koje su se pokazale lažnima, bio je dovoljan da pojača vjeru u njegov sadržaj. Ovaj učinak trajao je najmanje tjedan dana, čak i kada su naslovi bili popraćeni upozorenjem o provjeri činjenica, čak i kada su sudionici sumnjali da bi mogao biti lažan.

No neka novija istraživanja pokazuju kako ljudi ipak sve manje vremena provode na društvenim mrežama - manje su aktivni, manje objavljuju, rjeđe tvitaju, korisnički su im profili zapušteni. Jedni upozoravaju kako je većina shvatila da nemaju stvarnu kontrolu nad sadržajem koji konzumiraju i gube se u filtriranju i vrednovanju stranica na društvenim mrežama. To dovodi do umora obiljem sadržaja i objava, ali drugi upozoravaju da ipak jača orijentacija na posebne interesne grupe na mrežama, pa ostaje samo percepcija da ljudi sve manje upotrebljavaju ili češće napuštaju društvene mreže. U međuvremenu nastavlja se individualizacija medijske potrošnje, što uključuje više pozornosti temama poput poput fitnessa, prehrane, kriptovaluta... Današnje društvene mreže će evoluirati u grupe i zajednice, ovisno o tome što korisnici žele postići. Domagoj Bebić upozorava na tzv. medijske mjehuriće (engl. bubbles), što se prije zvalo eho-komorama. Korisnici često žele sadržaje s kojim se slažu, a istodobno se izoliraju prema drukčijim gledištima, što može otežati komunikaciju o društveno važnim temama. Bilo bi važno poticati raznolikost i konstruktivne razgovore u komunikaciji, ali, ponovimo još jednom, to je nekako suprotno korporativnim interesima i ciljevima.

ISTINITE LAŽI


Kad se sve zbroji i oduzme, može li se uopće govoriti o slobodnim medijima, nekad i sada? Ili da drukčije postavimo pitanje - u nekom sveobuhvatnom smislu, živimo li u vremenu svemoći medija ili nemoći medija?

- Možda je bolje upitati se jesmo li mi sami slobodni(ji) od medija, nekada i sada. Sloboda uopće, pa tako i medijska, i ona naša u medijima i oko njih, nije toliko u tome da smo slobodni činiti što želimo, već u tomu da ne činimo ono što ne moramo. Takva razina slobode uvijek je bila, i bit će, na meti manipulanata od reklama do ratne propagande. Nekad su prosvjetitelji govorili: "Ako želiš vidjeti tko vlada tobom, pogledaj onog koga ne smiješ kritizirati." Jedan svojevrsni apsurd (mas)medija općenito i posebno jest velika moć usmjeravanja naših konflikta i dvojbi, te proizvodnja, oblikovanje naših mišljenja. Istodobno su vrlo nemoćni u davanju zrnca ljudskosti, smanjivanja patnji i izloženosti bezobzirnim moćnicima i ljudima bez etičnosti.

Tu su naravno i mladi zaokupljeni smo svojim interesima, podčinjeni tuđim interesima, koje uglavnom ne prepoznajemo. Možemo biti zavarani, ali i priznati kako smo i kada prevareni, ali nemojmo šutke iluzije prenositi djeci i mladima, jer im oduzimamo budućnost. Distopije i mentalne iluzije možemo sebi opravdavati, ali ne smijemo, izravno ili ne, varati mladost. Sebi uskraćujemo budućnost, ali djeci ne smijemo, koliko god nas mediji danas uvjeravaju da postoje naša i njihova djeca, naša naravno, bolja i izabrana. To je sumrak, ne samo medija već i društva. (D.J.)
Možda ste propustili...

BLISKOISTOČNO USIJANJE: PALESTINSKO PITANJE - RAT JE TRAJAN, MIR ILUZIJA...

Novi savezi, nove taktike, novi sukobi

DESNE I LIJEVE OPCIJE (I)

Jaki u teoriji, slabi u praksi

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana