Novosti
STRANAČKA SCENA U HRVATSKOJ

Može li se ikoga uz HDZ i SDP uistinu zvati strankom?
Objavljeno 15. travnja, 2024.
DP i Most više postoje radi održavanja svog vodstva nego sustavnog djelovanja
HDZ i SDP, kao glavne političke stranke s političkim utemeljenjem, koje odražava dominantnu podjelu u hrvatskom društvu, održali su se kao stranke koje imaju strukturu i organizaciju klasičnih stranaka. Imaju definirano članstvo, stranačke organizacije, tijela i propisane procedure, od unutarstranačkih izbora do procesa donošenja odluka. Usto, jedine pokrivaju cijelu zemlju. Ističe to politički analitičar Pero Maldini u analizi hrvatskog stranačkog života.

Stagnacija i nestajanje


To bi trebalo značiti da su poznate osnovne ideje tih stranaka, tko u njima donosi odluke i kakva im je struktura, tj. mogu li se po definiciji smatrati pravim političkim strankama. Velik broj drugih stranaka takvu strukturu, logistiku i ustroj nema, neki ih nazivaju "wannabe strankama", a neke nisu ni blizu tome.

Maldini kaže kako HDZ ima regularna tijela koja funkcioniraju, a proces donošenja odluka je standardan. Jasno je da vodstvo donosi ključne političke odluke, međutim, stranačka tijela su uključena, a procedure se provode, dodaje. Tu je HDZ, smatra, napravio vidljiv iskorak prema većoj unutarstranačkoj demokraciji, a što odgovara i njegovu jačem pozicioniranju u desni centar političkog spektra i prema proeuropskim politikama.

“Iako je SDP zbog unutarstranačkih previranja znatno oslabljen organizacijski i politički te bilježi nestanak pojedinih područnih organizacija, još uvijek ima neka osnovna strukturna obilježja klasične stranke. Međutim, urušavanje unutarstranačke demokracije i autoritarni način vođenja stranke te osobito recentna zbivanja i zaklanjanje iza predsjednika RH Zorana Milanovića i njegova protuustavnog djelovanja, vode SDP političkoj desubjektivizaciji i pretvaranju u sljedbu autoritarnog vodstva, odnosno guranju u društvo malih, populističkih stranaka. SDP ima još samo simbolični politički kapital, koji mu zbog nedostatka odgovarajuće konkurencije na ljevici priskrbljuje razmjerno znatniju političku potporu", ističe Maldini.

Druge stranke, koje su u određenom razdoblju bile politički relevantne i imale relativno razvijenu strukturu i organizaciju, tijekom vremena su doživjele stagnaciju i disoluciju, pa i nestajanje s političke scene, te danas egzistiraju tek kao formalne stranke, reprezentirane vodstvom ili istaknutim pojedincima, bez znatnije političke potpore (primjerice, HSS, HNS, HSLS, HSP), podsjeća. Stoga kaže kako nekadašnja struktura tih stranaka gotovo i ne postoji, članstvo se osulo, a odlučivanje je potpuno u rukama vodstva.

“Treći blok stranaka su nove, razmjerno male stranke, nominalno različitih ideoloških predznaka, ali realno pretežno populističke i/ili protestne, nastale u oporbi mainstream strankama ili pak izlaskom iz jedne od većih stranaka. To su često stranke ‘jednoga‘, bilo stranačkog čelnika bilo problema i teme kojom se pretežno bave - primjerice Laburisti, Orah, Živi zid, Most, DP, Suverenisti, OIP, HDP, Socijaldemokrati, Možemo, Fokus, Centar, PH, RF, Glas, Centar itd. Te stranke imaju slabo razvijenu strukturu, slabu teritorijalnu pokrivenost, malobrojno članstvo, te su puno više u funkciji održavanja vlastitog vodstva nego sustavnog stranačkog djelovanja. Vodstvo ili vođe tih stranaka imaju dominantan utjecaj u kreiranju stranačke politike, a članstvo nerijetko funkcionira više kao sljedba nego kao aktivna stranačka organizacija, bez utjecaja na odlučivanje", naglašava Maldini.

Dodaje kako su mnogi pojedinci koji su napustili stranku ili koaliciju, nakon što su ušli u Sabor na njihovim listama, zbog neslaganja ili osobnih interesa formirali vlastitu stranku, svrha koje je tek formalno opravdanje vlastite političke egzistencije. Takve "stranke" nemaju ni socijalno ni političko utemeljenje, nemaju stranačku strukturu, proizvod su ad hoc okolnosti i traju dok traje taj pojedinac kao politički akter, bilo do kraja tekućeg mandata bilo kao junior partner u nekoj koaliciji, rekao nam je. Formalno se mogu smatrati strankom, realno, dakako, ne, zaključuje.

Propuštene prilike


“DP je nova politička stranka koja je ušla u ispražnjeni politički prostor nastao disolucijom pravaških stranaka, na desnom krilu političkog spektra, okupljaju pretežno bivše članove nekadašnjeg desnog krila HDZ-a, obraćaju se pretežno biračima nezadovoljnima HDZ-ovim učvršćenjem u desnom centru, uglavnom su regionalnog karaktera, snažno promiču desne političke ideje, ne ističući pritom i prilično razvidne poslovne interese koji su u pozadini njihova angažmana. U želji da ojačaju svoje predizborne šanse, koaliraju s raznorodnim akterima, uključujući i te osvjedočene populiste, koji pak u koaliciji s DP-om vide šansu da nastave svoju političku egzistenciju, što samostalno zasigurno ne bi uspjeli. To je, dakako, brak iz interesa, međutim, upitno je što DP s njima dobiva, a ni obratno nije baš izgledno", rekao nam je Maldini.

Nešto tek malo drukčije tu sliku vidi politički analitičar Davor Gjenero. Prema njegovim riječima, Hrvatska je imala dvije relevantne nacionalne stranke prije posljednjeg izbornog ciklusa, a pogotovo prije nego što je SDP prihvatio Milanovića kao svog alternativnog vođu na izborima i prepustio mu u ruke svoju sudbinu. Prema njegovim riječima, danas možemo govoriti kako postoji samo jedna ozbiljna nacionalna stranka te bar jedna relevantna regionalna stranka, a to je IDS, koja ima svojih mana i problema u organizaciji, no koja je politička stranka u pravom smislu riječi. Djeluje regionalno, ali ima svoje unutarnje procedure i demokraciju, ima utjecaj na lokalnu i regionalnu vlast, ima ideologijski, uvjetno rečeno, identitet i nije moguće reći da to nije stranka koja na demokratski način donosi odluke", pojašnjava.

“SDP je prestao biti pravom nacionalnom strankom onog trenutka kada na lokalnim izborima u Osijeku nije uspio imati svog kandidata za župana. Oni danas ne pokrivaju relevantan dio države, a odlučili su se odreći svoga političkog identiteta u zamjenu za pokroviteljstvo i ‘spasiteljstvo‘ populističkog lidera kakav je Milanović, koji djeluje izvan demokratskog prostora. Oni sada prestaju biti i autoritarna ljevica - postaju dio populističkog pokreta sljedbe autoritarnog vođe Zorana Milanovića. Oni više identiteta nemaju", zaključuje.

“Kada govorimo o Domovinskom pokretu i Mostu, govorimo o populističkim pokretima, a ne o strankama u pravom smislu riječi. Bilo je razdoblja kada su i Most i DP mogli postati ozbiljne stranke, Most je imao sjajnu nišu za ovladavanje konzervativnim političkim prostorom, u proteklom mandatu je i DP imao velike šanse, koje je uglavnom prokockao. Ostali su na razini pokreta, nisu se trudili obrazovati svoje članove i osposobljavati ih za upravljanje javnim poslovima, niti su sustavno gradili stabilno biračko tijelo, oblikovali alternativne javne politike i ideologije - sve što biračima ulijeva sigurnost da znaju kako će se njihovi odabranici ponašati u neočekivanim političkim situacijama. To što govorimo ipak ne vrijedi za Možemo. Oni imaju problem da su previše rigidni i nepovjerljivi prema novim članovima, ali poštuju temeljne procedure i zagovaraju jasne vrijednosti, slagao se netko s njima ili ne, te pokušavaju graditi strukturu ljudi za upravljanje javnim poslovima”, ističe Gjenero.

Igor Bošnjak
Pero Maldini politički analitičar

SDP ima još samo simbolični politički kapital, koji mu zbog nedostatka odgovarajuće konkurencije na ljevici još uvijek priskrbljuje razmjerno znatniju političku potporu.

BEZ IKAKVIH ZAJEDNIČKIH CRTA I IDEJA
Davor Gjenero navodi kako HDZ funkcionira kao europska demokršćanska stranka i kad se budu povlačile crte, nitko neće moći reći da je Andrej Plenković u Hrvatskoj napravio ono što je Vučić u Srbiji - da je dokinuo politički pluralizam. Smatra kako je taj pluralizam u stranačkom smislu razarao i u velikoj mjeri razorio Zoran Milanović. Kaže da postoje tračci nade - jedan je IDS, a tu su i male stranke poput PGS-a i Fokusa. Nasuprot tome, imamo sada slučajeve gdje su, primjerice na listama iste koalicije - DP-a, Prava i pravde te drugih, osobe koje u političkom smislu gotovo i nemaju nikakvih zajedničkih crta i ideja - primjerice, Mario Radić i Ivan Penava s jedne, a Mislav Kolakušić i Ivan Vilibor Sinčić s druge strane. I za što se tu zapravo daje glas, doista nije lako odgovoriti, ni znati što očekivati”, dodaje.