BELI MANASTIR - Već gotovo dvadeset godina Zvonimir lunapark uveseljava najmlađe, ali i one nešto starije Belomanastirce.

Prije se to događalo uoči proslave Dana grada, oko 11. studenoga, a posljednjih godina lunapark u jedini baranjski grad dolazi dva puta godišnje, u jesen i proljeće. Ponekada sive gradske večeri razvedri glazba s njihova razglasa, a svaki roditelj pronađe po euro-dva ‘‘viška‘‘ u džepu kako bi razveselio djecu.

- Tu smo već dugi niz godina, pa su i sadržaji davno poznati. autići, twister, dječji objekti, veliki ringišpil i onaj mali na konjiće, avioni, trampolin, jumping, napuhanac i streljana samo su dio naše ponude - priča 65-godišnji Omer Šehović, (su)vlasnik lunaparka Zvonimir, koji je ‘‘gazdom‘‘ postao ženidbom za kćer nekadašnjeg vlasnika. Zaljubio se, kaže, i počeo novi život.

Rodom je iz Bosanskog Novog, a još od 1984. godine prijavljen je u Slavonskom Brodu. Tim se poslom bavi već gotovo pola stoljeća i - ne misli stati. Barem zasad. Još uvijek je u sretnom braku, u kojem je troje djece i petero unučadi. Upravo u njima vidi budućnost lunaparka budući da je u cijeloj priči angažirana kompletna obitelj, u čijem su vlasništvu čak tri obrta.

- Želim im sreću, iako je to pasji život, ni blizu onakvoga kakvim ga drugi zamišljaju. Doduše, u lunaparku imamo sve. Spavamo u kamp-kućicama, imamo mobilni toalet, spavaću sobu i sve što je potrebno. U biti, sve imamo, ali u minijaturi. Supruga svaki dan kuha, a kada smo bliže, spavati odlazimo kući. Naš je radni dan od jutra do sutra. Preko dana je uvijek potrebno nešto popraviti, bojiti, renovirati, a navečer dolaze gosti. Idemo po kirvajima i tražimo si mjesto pod suncem.

Kirvaja nema do svibnja, pa ćemo u Belom Manastiru ostati do 24. travnja. Pokušat ćemo se locirati i u Dardi, gdje nismo bili već godinama - priča Šehović, dodajući kako mu se jedna kći udala u Branjin Vrh. I to je vjerojatno jedan od razloga zašto je na njihovu popisu destinacija dvaput uvršten upravo Beli Manastir. Putuju diljem Slavonije, ali i na jadransku obalu. Na upit isplati li se takva vrsta posla, na kojemu je svakodnevno angažirano desetak osoba, članova obitelji, a tijekom dana posjetitelja baš i nema, odgovara kako je bolje zaraditi euro nego potrošiti dva.

- Ne znam koliko pamtite vremena od prije 30 i više godine. Razlika je poput neba i zemlje. Od uvođenja eura, primjerice, znatno je teže zaraditi novce. Mislim da su naše cijene realne. Vožnje su u prosjeku dva eura, ali tko plati jednu, dobije dvije. Tko plati dvije, dobije tri. Vožnje traju oko tri minute i mislim da se nitko nema razloga buniti - kaže Šehović.