Iza nogometaša Osijeka plodnih je tjedan dana, u kojem su uzeli svih šest bodova na dva uzastopna gostovanja. Prvo minimalna pobjeda u Koprivnici pa pogodcima bogatiji trijumf protiv Rudeša vratili su Bijelo-plave na četvrto mjesto prvenstvene ljestvice.

Ne treba ponavljati kako je to posljednja pozicija koja ove sezone vodi u europska natjecanja, točnije, Konferencijsku ligu. Tim pobjedama sigurno su se popravili raspoloženje i moral u momčadi, jer nakon poraza od Varaždina na Opus Areni mnogi su digli ruke od Osijeka i njegove borbe za Europu. No Zekićeva momčad iznenada se digla poput feniksa iz pepela, te se vratila na pobjedničku stazu.



Naravno, još uvijek ju čeka dug i trnovit put do osvajanja te četvrte pozicije, no, ako ništa drugo, sada se ta utrka nastavlja s više optimizma, ali i s nekim zanimljivim spoznajama koje su iskočile u prvi plan tijekom susreta s Rudešom. Priča dana je svakako veliki povratak Kristijana Lovrića, koji je zabio dva pogotka u prva dva dodira s loptom nakon što je ušao s klupe, čime je podsjetio na svoj nepobitni igrački talent, koji je, nažalost, od dolaska u redove Osijeka prečesto znao ostati nedorečen. Zapravo, uopće nije sporno što Lovrić ima u nogama, ali je vječno pitanje što se događa u toj glavi. Lovrić je, ajmo reći, vrlo živopisan tip. Tip kod kojeg ne postoji sredina. Kada igra, ili je među najboljima ili među najgorima na terenu. Možda je najveći problem u tome što u Osijeku ne spada u kategoriju igrača koji imaju određeni kredit. Prije dvije godine stigao je uz veliku pompu, pa su i očekivanja bila takva, ali raznim spletom okolnosti nije ih uspio ispuniti. Tek je ove sezone došao blizu brojki koje su ga krasile dok je igrao u Gorici. Jednaku statistiku kakvu ima danas u Osijeku (sedam pogodaka i pet asistencija, nap. a.) Lovrić je imao nakon jesenskog dijela prvenstva 2021./22., kada je stigao u Osijek. U sezonama prije te uvijek je bio na dvoznamenkastom učinku kada je riječ o pogodcima, a uvijek se tu našao i dovoljan broj asistencija. Međutim, s dolaskom u Osijek posve se ugasio, čak do te mjere da je u prošloj sezoni ostao bez ijednog pogotka. Ove sezone je živnuo, ali još uvijek ne pruža baš uvijek ono što se od njega očekuje.



Puno je oscilacija, prije svega, rekli bismo, psiholoških, jer se očito teže nosi s pritiskom i očekivanjima koja ga prate otkako je postao "bijelo-plavi". Lovrić spada u red igrača koje se nekada nazivalo i boemima, a danas će češće nositi pridjev "plutajuća mina", za koju nikada nisi siguran koga će raznijeti, samu sebe ili suparnika. Današnji treneri nisu baš ljubitelji takvog tipa igrača, pa je Lovrić, dobrim dijelom i vlastitom krivnjom, ostajao u zapećku. Možda će biti preteška konstatacija, ali protiv Rudeša je doživio igračko uskrsnuće, pa sad ostaje pitanje kojim će smjerom dalje. Ako uspije ponavljati takve partije, Lovrić bi u klimaksu ove sezone i borbe za Europu mogao postati oružje na koje vjerojatno ni trener Zoran Zekić više nije računao. To je ona priča o "unutrašnjim rezervama", ali ona najčešće i ostane samo - priča. Lovrić je s ta dva pogotka dostigao Miju Caktaša i drugi je klupski strijelac, odmah iz Ramona Miereza. No ne radi se samo o Lovriću nego i o Renanu Guedesu, koji je također ušao s klupe i odigrao itekako zapaženih 45 minuta. E sad, treba li te bljeskove tretirati kao "samo jednu utakmicu" ili će Zekić imati "slatkih briga" u završnici sezone. Na taj drugi dio konstatacije trener će se vjerojatno namrgoditi, ali nakon svega što se događalo na ŠC-u Rudeš, takvo se promišljanje nameće samo po sebi.

U toj spirali razmišljanja ne treba zanemariti ni želju klupskih čelnika vezanu uz promociju mlađih igrača. Ipak, mišljenja smo kako bi u ovom trenutku na prvom mjestu morao biti rezultat, jer ova sezona bila je baš turbulentna, pa je ne bi bilo loše završiti ostvarivanjem bar tog minimalnog cilja, a s novim projektima neka se krene od ljeta.