U prepunom kafiću Grejp u Osijeku održana je promocija knjige "52 dana: Interkontinental" autora Branka Čegeca i Miroslava Mićanovića. Knjiga pjesama nastala je na osnovi neopreznog pristanka da se onaj koji putuje u Australiju javi pjesmom i da će dobiti zasluženi odgovor, točnije 52 dana trajalo je pjesničko i prijateljsko dopisivanje dvaju autora.

Udaljenost i razdvojenost možda zvuče kao tematska nosiva mjesta ljubavne poezije, ali riječ je o različitim prostorima i kulturama, o pisanju s istog i s različitog mjesta o onome što vide, doživljavaju, osjećaju i misle. Književnik, kritičar i pjesnik Goran Rem istaknuo je da će autori teško nadmašiti ovo remek-djelo s obzirom na brojne autorske bjegove i vješto pisanu poeziju.

- U brojnim umjetničkim zaletima očituje se posebnost obaju pisaca individualno. Tako su Mićanovićevi tekstovi usporeni, sedimentni i prepuni intertekstualnosti, dok Čegecovi jure po stranicama, ponekad nema ni točaka, te prelaze u vizualnu poeziju i intermedijalnost. Ono što im je zajedničko je da su oba sklona progovarati o problemima nostalgije i sentimenta, na nekim si mjestima to i dopuštaju, no postoji i ona skrivena, metasvijest koja se pita što sad hoće ta emocija od njih. Knjiga je zapravo smjena njihovih tekstova, ali nekad autori i varaju, simulirajući jedan drugoga dok u pozadini postoji određena događajnost kroz zaplete - govori Rem.

Za oba autora svakodnevno je dopisivanje pjesmama, između Hrvatske i Australije, bio izazov traženja teme, istraživanje oblika i stvaranje događaja u jeziku gdje god da su se nalazili. Pjesme su, koliko god od toga jedan ili drugi bježali, nastale zbog Čegecova nagovora na bavljenje poezijom i kad se to čini najmanje mogućim.

- Svaki je sa svoje obale skočio u provaliju ne znajući što nas tamo čeka, neobična energija nas je povezala. Kad sam u Zagrebu, ne mogu ništa napisati, pogotovo ne poeziju. Bio sam jako statičan i učinilo mi se da Miroslav ima više mogućnosti za pisanje u Australiji, no kad sam otvorio Whatsapp grupu, na aerodromu je već dobio prvu pjesmu. Tad sam pisao neke dosadne izvještaje i bježao u kafić da mogu pisati pjesme, a tek kad se Miroslav vratio, shvatili smo da imamo gomilu materijala. Ne zadirući previše u sadržaj, vratili smo izgubljenu formu, pa je knjiga nastala upravo iz te energije koju nismo htjeli dirati kako bi ostali svi vrijedni elementi koji čine nas - naglašava Čegec.



Međusobno u mnogočemu različiti, napisali su "interkontinentalnu" knjigu pjesama da im se i sami čude, pamte ih ne samo kao svoje nego ih dijele onako kako su nastajale govoreći o prošlom ili sadašnjem vremenu. Stilski i strateški različite, postajale su jednake, dopunjavale su se i iznevjeravale. Ozbiljno i tragično miješa se s ironijom, samoironijom, bijesom i bljeskom duhovitog i neponovljivog užitka pisanja. Pjesme su tako pisane na putu sa zajamčenim povratkom i s nužnim odmakom, od djetinjstva do književnog života, od vijesti iz svijeta do obiteljskih i ogorčenih uvida o sebi i drugima.

- Sad su ta čuda tehnologije omogućila pisanje u formatu Whatsappa, no uza sve to poezija je pitanje jezika. Mi pišemo kako možemo, knjiga je nastala s velikom radošću i ozbiljnošću skupljajući trenutke u kojima se nalazimo i naše borbe sa samima sobom. Djelo je moglo nastati iz velike razlike mene i Čegeca, ali ipak govori o dvama muškarcima koji shvaćaju da su neke stvari olako dobili i da su u mnogim prilikama imali više sreće nego pameti. Nalazimo se u trenutku kada nas napušta sve ono što smo stvarali. U tome i je melankolični ton knjige, pokušavamo sačuvati nešto neopisivo - ističe Mićanović.