Magazin
DR. SC. KRISTIJAN SEDAK, HRVATSKO KATOLIČKO SVEUČILIŠTE

Mediji nameću pojedine teme i stavljaju političare u reaktivni položaj
Objavljeno 2. ožujka, 2024.

S obzirom na to da smo ušli u superizbornu godinu, kampanja je počela, retorika se zaoštrila. Pred nama su intrigantni mjeseci, a sudeći prema svemu što vidimo i slušamo, mediji su spremno dočekali ono što sada jest i što će se dalje zbivati, kako kod nas, tako i u svijetu. Izlaze li u tijeku predizborne utrke medijski subjekti izvan predviđenih zakonskih, profesionalnih i etičkih standarda unutar demokratskog medijskog prostora, odnosno u svome izvještavanju ne slijede temeljna načela pravičnosti, uravnoteženosti i nepristranosti - pitali smo dr. sc. Kristijana Sedaka sa Odjela za komunikologiju Hrvatskog katoličkog sveučilišta?



- Pitanje o pristranosti medija političkim temama u Hrvatskoj je kompleksno i zahtijeva pažljivu analizu medijskog krajolika. Važno je znati da mediji imaju ključnu ulogu u oblikovanju javnog mnijenja i političkih stavova. U Hrvatskoj, kao uostalom i drugim državama, primjetna je određena pristranost koja proizlazi iz političkog, ekonomskog ili društvenog konteksta. Medijski krajolik u Hrvatskoj karakterizira nominalna raznolikost i objektivnost, ali kod nekih, prije svega ideoloških, političkih pitanja prevladava uniformnost stavova.

U Hrvatskoj ne postoji konzervativni mainstream medij. Pod egidom "psa čuvara demokracije" dogodila se transformacija medija od "prozora u svijet", pukih promatrača i prenositelja informacija, u aktivne političke subjekte. Mediji su ti koji nameću pojedine političke teme, daju takt kampanjama i stavljaju političare u reaktivni položaj.

RAZLIČITE STRATEGIJE


Prelazi li ovodobna agresivna populistička retorika granice i pretvara se u ekstremne izljeve svakojakih ideja, uključujući i mržnju? Koliko je tome pridonijela i ekonomska kriza, pad povjerenja u institucije, politiku općenito...?

- Ekonomska kriza dovela je do dodatne društvene nejednakosti u Europi. Zbog čestih promjena pristupa postoji nezadovoljstvo javnim politikama. Povećani broj izbjeglica i tražitelja azila doveo je do straha i neizvjesnosti u nekim državama, a i do pogoršanja odnosa među članicama EU-a jer je potraga za zajedničkim rješenjem dugo trajala. Kod građana postoji strah od nepoznatog i velikih promjena. Izbjeglička kriza dovela je do dubokih političkih promjena u Europi i oblikovala raspravu o migraciji, integraciji i budućnosti EU-a. Došlo je do averzije prema političkim elitama, a nesnalažljivost oko pandemije samo je pojačala nepovjerenje u institucije.To je pogodno tlo za populističke stranke. Povećala se i politička potpora nacionalističkim i desnim populističkim pokretima u Europi...

S tim u vezi, istraživali ste pojedine strategije različitih europskih stranaka i pokreta. Što nam o tome možete kazati, na što se svode takve strategije?

Mogu se svesti na sljedeće:

1. Artikuliraju strah od migranata iz drugačijeg kulturnog okruženja.

2. Verbaliziraju zabrinutost zbog gubitka ili ugroze nacionalnog identiteta i kulture.

3. Dovode u pitanje Europsku uniju i pozivaju nacionalne države da povrate svoj suverenitet.

4. Traže protekcionističke mjere za zaštitu domaćeg gospodarstva od strane konkurencije.

5. Oštro kritiziraju i optužuju političke elite i medije za neuspjeh i nude se kao alternativa.

6. Nude jasna i jednostavna rješenja za kompleksne probleme.

7. Koriste jednostavnu retoriku koja cilja na emocije.

8. Učinkovito koriste društvene medije za širenje svojih poruka i interakciju sa sljedbenicima.

9. Organiziraju prosvjede i ulične skupove kako bi privukli pažnju medija i javnosti.

10. Stvaraju saveze sa sličnim strankama u Europi kako bi povećale svoju vidljivost i proširile utjecaj.

Etablirane političke stranke u strahu su od gubitka biračke baze bile prisiljene reagirati na spomenute teme. Dakle, bile su im nametnute. Te su se strategije pokazale uspješne ne samo kod ruralnog stanovništva nižeg obrazovanja. Time su populističke stranke proširile svoj utjecaj i na druge društvene skupine.

Može li hrvatska desnica možda u nekom obliku prepisati i preslikati programe?

- Dijelom može, dijelom ne može. Prije svega u Hrvatskoj ne postoji iole ozbiljna politička opcija koja zagovara poziciju izlaska iz Europske unije. Čak i najveći hrvatski antiglobalisti pokušavaju se dočepati europarlamentarne fotelje i natječu se na EU izborima. Dakle, ta je strategija u Hrvatskoj neprimjenjiva.

Tema imigracija u nas je već dugo prisutna jer smo država na vanjskim granicama Europske unije, a postoji ozbiljan potencijal da ta tema postane i važnija. Tu valja razlikovati ilegalne migracije koje se do sada nisu pokazale kao ozbiljna prijetnja jer Hrvatska nije cilj tih migracija, već samo tranzitna ruta. Posljedično, ne postoji ni ozbiljan strah (osim možda kod stanovništva u pograničnom području). Veći je međukulturalni izazov su Romi u Međimurju, nego migranti u prolazu.

Hrvatska se prvi put suočila s nečime s čime do sada nismo imali iskustvo, a to su legalna useljavanje ljudi izvan tzv. jugoslavenskog prostora, s drugog kraja svijeta. Koji je plan, koja su ograničenja, koja je ciljana politika uvoza radne snage? Tu institucije tek trebaju dati odgovore.

NEGATIVNI KONTEKST


Hrvatska desnica koristi nekoliko različitih narativa straha. Koji su to narativi, između ostalog?

Radi se o sljedećim narativima:

1. Teorije zavjere, koje imaju velik potencijal mobilizirati biračko tijelo. Strah od nevidljivog nadzora, kontrole različitih organizacija od masona do UDBA-e.

2. Strah od jačanja političkog i financijskog utjecaja političkih predstavnika srpske manjine u Hrvatskoj.

3. Strah od nerazumnog Vučića na čelu Srbije koja se naoružava i sve glasnije proziva za Oluju.

Pogotovo ovaj posljednji strah teško je adresirati nakon ulaska u Schengen i eurozonu jer se Hrvatska time od Balkana odvojila pravno, politički, monetarno i civilizacijski. Srbija nije tema u Hrvatskoj. Samo je još uvijek Hrvatska tema u Srbiji.

Ideje i strategije su jasne i dobro poznate, ali one ne predstavljaju formulu zagarantiranog uspjeha. Ključni su hrvatski mainstream mediji koji ispolitiziranim izvještavanjem ne dopuštaju normalizaciju konzervativnih pozicija i legitimizaciju takvih stavova u društvu...

Da se vratimo na aktualnu predizbornu kampanju, njezin aspekt koji se odnosi na isticanje negativizma. Zašto su negativistički oblici kampanja medijski zanimljiviji od onih koji se drže pozitivnih aspekata...?

- Negativne kampanje uključuju komunikaciju koja je usmjerena kao napad na reputaciju konkurenta. One se, prije svega, odnose na isticanje slabosti, nedostataka ili negativnih strana protukandidata ili programa druge stranke, bez obzira na to bile one izmišljene i lažne ili stvarne. Najčešći im je cilj potkopavanje vjerodostojnosti protukandidata, manipulacija ili prijevara birača. Ciljevi negativnih kampanja mogu biti različiti, ali je uvijek u pitanju neka korist za napadača. U nekim su kulturama čak i poželjne jer olakšavaju usporedbu pojedinih kandidata i stranaka. Istraživanja su pokazala da pojedinci obraćaju više pozornosti na negativne informacije i daju im veću težinu u usporedbi s pozitivnim informacijama. Ovaj fenomen dovodi do zaključka kako su negativne kampanje dobre za podizanje svijesti i stjecanje publiciteta. U politici se negativne kampanje koriste protiv jačih oponenata, kada nema dovoljno novca za oglašivačko nadmetanje i dominaciju u zakupu medijskog prostora. Tradicionalni mediji, a još više društvene mreže, vole sukobe i kontroverze. Zato su negativne kampanje medijski atraktivne i uspješne.

Društvene mreže i politička retorika? To je danas u svijetu posebno važan aspekt koji pruža goleme mogućnosti prezentacije, promidžbe i propagande, uključujući i predizborne kampanje. Koliko su toga svjesne hrvatske političke stranke? Zapostavljaju li takve internetske alate ili su u trendu sa svijetom...? Čini se kako hrvatska politička scena tek počinje uopće obraćati pozornost na primjerice moćni i sve prodorniji TikTok, između ostalog?

- To je vrlo izazovno pitanje. Politika bi trebala biti nešto ozbiljno, a društvene mreže zabavne. Naočigled nespojivo, ali s jasnom strategijom moguće je postići: velik doseg i visok stupanj angažmana stranačkih simpatizera i birača, trenutačnu komunikaciju, vrlo ciljanu, gotovo personaliziranu, diseminaciju informacija.

Čini mi se da hrvatske stranke nemaju jasne komunikacijske strategije pa na pojedinim društvenim mrežama nisu dosljedne svojim prepoznatljivim narativima, ne privlače pozornost javnosti, a to je posljedica medijski nedovoljno zanimljivog sadržaja. Kad tradicionalni mediji počnu ozbiljnije preuzimati i prenositi sadržaj s društvenih mreža to će biti prvi znak uspjeha. Najveću prednost koju imaju društvene mreže ni jedna politička opcija ne iskorištava optimalno. Riječ je o poticanju dijaloga i interakcije s biračima.

SVE JE NA BIRAČIMA


Zaključno, što se RH tiče, mogu li i u kojoj mjeri mediji svojim "propagandnim udjelom" u izborima pridonijeti većim šansama za pobjedu bilo oporbe bilo HDZ-a. U SAD-u je uobičajeno da pojedini korporacijski manistream mediji stanu na stranu pojedinog kandidata (Fox za Trumpa, primjerice), no je li to takva izravnost moguća i kod nas, u domaćem medijskom prostoru...?

- Ne, takva opcija u Hrvatskoj ne postoji. Mediji u Hrvatskoj se ne svrstavaju javno i transparentno, pa je na publici i biračima da odluče kojim će medijima vjerovati. Propagandne aktivnosti mogu znatno utjecati na percepciju birača, ali isto tako generiraju različite kontroverze i skeptičnost prema novinarskoj nepristranosti. Implicitna medijska pristranost, odabir tema, nepokazivanje interesa za neke druge teme, način i ton izvještavanja te različito prikazivanje pojedinih kandidata mogu imati znatan utjecaj na politički proces i konačne rezultate izbora. (D.J.)
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana