Magazin
POJMOVNIK OLOVNIH VREMENA: PARTIZANI, NOVA KNJIGA JOŽE PIRJEVCA

Od osloboditelja do tamničara naroda
Objavljeno 17. veljače, 2024.
Znao sam da moram prikazati povijesnu istinu u svoj njezinoj veličini, ali i u zabludama, tragici i zločinima, piše Pirjevec

Krenimo od samog pojma, odnosno njegove definicije. Dakle, riječ partizan romanskog je podrijetla i opisuje čovjeka koji je pristaša čega, član neke klike, stranke ili interesne skupine. Partizanima su u srednjem vijeku zvali vojne plaćenike, kao i pripadnike frajkora i drugih neregularnih postrojba, koji su vodili takozvane male ratove, ili gerilu, djelujući u dubini neprijateljskoga područja radi ometanja komunikacija.



Negdje u vrijeme napoleonovskih ratova partizani stječu aureolu boraca za pravdu, slobodu i jednakost. "Jedinice otpora u Jugoslaviji u Drugom svjetskom ratu dobile su ime koje se udomaćilo u Rusiji još tijekom napoleonskih ratova: partizani. Taj naziv trebao je zamijeniti naziv guerillero, koji po uzoru na Španjolski građanski rat počeo uvoditi u Hrvatskoj i Crnoj Gori, kao i nazive ‘gošari‘ ili ‘četnici‘, kako su ih često nazivali u Sloveniji. Partizan je bila nova riječ koju do tada u jugoslavenskom području nitko nije upotrebljavao, no unatoč tome se vrlo brzo udomaćila, premda domaći ljudi nisu znali što ona zapravo znači", pisao je Edvard Kocbek u svom ratnom dnevniku Drugovanje (Tovarišija, 1949.).


Kako god bilo, prema Hrvatskoj enciklopediji, "partizani primjenjuju posebnu taktiku ratovanja protiv brojčano i tehnički nadmoćnijega neprijatelja, izbjegavaju odlučujuće bitke, stalno napadaju, uz primjenu najraznovrsnijih oblika manevara, prepada, zasjeda, sabotaža i diverzija. Partizanske postrojbe djeluju samostalno ili surađuju s postrojbama regularne vojske, štite narod od nasilja, napadaju neprijateljsko zaleđe i komunikacije, surađuju sa snagama na bojišnici, a cilj im je oslabiti, uništiti i protjerati neprijatelja s okupiranoga teritorija. Najmasovnije su se partizani javili u okupiranim zemljama u II. svjetskom ratu. Na području bivše Jugoslavije, na kojem je potkraj rata nastala i federalna Hrvatska, partizanski rat prešao je u širi sukob prerastanjem malih partizanskih odreda u brigade, divizije, korpuse i armije. U Hrvatskoj 1941-45. partizani su bili pripadnici vojnih postrojbâ antifašističkog pokreta. Na dan Hitlerova napada na SSSR, 22. VI. 1941., hrvatski komunisti osnovali su prvi partizanski odred a potom su nastajali partizanski odredi diljem Hrvatske. Tijekom rata u Hrvatskoj je bilo osnovano 250 partizanskih odreda, 70 brigada, 17 divizija, 5 korpusa i 1 armija".

Nakon rata o jugoslavenskim partizanima napisane su kamare hagiografskih djela, a preko filmova su ušli ne samo u komunističku nego i u zapadnu pop-kulturu.

Što se tiče kritičara partizanskog pokreta protiv nacista i fašista, oni su isto kao i njihovi apologeti imali manjak razuma, karaktera, znanja, odlučnosti i iskustva da temi pristupe objektivno, bez emocija i koristi, onako kako je to, primjerice, napravio slovenski povjesničar i akademik Jože Pirjevec u svojoj monumentalnoj knjizi "Partizani". Riječ je o novom djelu nastalom nakon višedesetljetnog iščitavanja bogate memoarske i druge literature o partizanima, ali i proučavanja bogate znanstvene produkcije i opsežne izvorne građe iz arhiva diljem Europe i Sjedinjenih Američkih Država.

“Nisam iz partizanske obitelji. Jedini angažirani pristaša partizana u našoj kući u Sežani bio je sluga koji je potkraj rata njemačkom oficiru, našem sustanaru, ukrao dvogled, čizme i revolver. Ugurao ih je u pomije i odnio drugovima u Dane, gdje smo držali svinje. Nijemci su nas zbog toga skoro deportirali u Dachau. Moj je otac bio gorljivi domoljub te je i financijski podržavao Oslobodilačku frontu (slov. Oslobodilna fronta, OF), no komunizma se bojao... Za svaki slučaj smo se oko 15. rujna 1947. godine, kad je pala granica između Jugoslavije i Zone A Slobodnog teritorija Trsta, koja je bila pod angloameričkom vojskom, preselili u Trst, u nadi da će ta mala državna tvorevina između Jugoslavije i Italije dosita zaživjeti i postati Hong Kong na Jadranu gdje će Slovenci i Talijani biti ravnopravni. Stvari su se okrenule drugačije. Nakon 1954. godine našli smo se u Italiji. Kod kuće i u slovenskim školama, od osnovne do mature u klasičnoj gimnaziji, o partizanima nisam čuo gotovo ništa.... Kad sam odlučio napisati knjigu o partizanima, dao sam si u zadatak da ne smijem učiniti pogreške onih povjesničara koji su se usredotočili na događaje u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Hrvatskoj posve ignorirajući slovenski i makedonski doprinos oslobodilačkoj borbi... Još sam nešto čvrsto odredio kad sam se primio posla. Znao sam da ne smijem napisati apologiju partizanstva jer je takvih već bilo dovoljno, nego da moram prikazati povijesnu istinu u svoj njezinoj veličini, ali i u zabludama, tragici i zločinima", piše Jože Pirjevec u predgovoru svoje knjige, koja je kod nas izišla u nakladi izdavačke kuće "Srednja Europa" iz Zagreba i u prijevodu Anite Peti-Stanić.

Knjiga ima devetsto stranica raspoređenih u pet poglavlja, u kojima se Pirjavec ne bavi samo unutarnjom vojno-političkom dinamikom oslobodilačkog pokreta, nego svoju priču stavlja u širi kontekst pridajući veliku pozornost međunarodnom aspektu partizanskog pokreta, njegovu prihvaćanju u antifašističku koaliciju te balansiranju između Sovjetskog Saveza i zapadnih saveznika. Pirjavec je prikazao djelovanje partizana u svim dijelovima podijeljene i okupirane zemlje, glavne bitke, koje su u poslijeratnoj socijalističkoj Jugoslaviji mitologizirane, odnose nacionalnih pokreta otpora i centra oko Vrhovnog štaba te odnose unutar samog partizanskog vodstva na čelu s Josipom Brozom Titom, pitanja kolaboracije, otpora i revolucije, kao i mnoge brutalne događaje u ratu, uključujući poratne pokolje, koje je objektivno smjestio u okvire europskog poraća.

Ovo epohalno djelo, kakva je knjiga “Partizani”, da zaključimo, osim povjesničara trebali bi pročitati i mnogi političari, novinari i državni činovnici, kako bi se “tanko vezivno tkivo” našeg društva sačuvalo od primitivnih i nekritičnih poštovatelja minulih “herojskih” vremena, koja su današnjim neopartizanima i neoustašama još uvijek draža i od vlastite sadašnje države, moderne i europske.

Piše: Dario MAJETIĆ

O autoru...
Jože Pirjevec djetinjstvo i mladost proveo je u Trstu, gdje je i rođen 1940. Odrastao je u obitelji koja mu je ucijepila snažnu ljubav prema domovini iako su se nakon rata, zbog odbojnoga stava prema Titovu režimu, odselili iz Sežane. Nakon završetka studija na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Trstu studij je nastavio na Normalki u Pisi, elitnoj talijanskoj visokoj školi. Diplomirao je povijest radom o odnosima slovenskih i talijanskih domoljuba u doba Risorgimenta. Potom je pohađao Diplomatsku akademiju u Beču, a 1978. doktorirao je na Ljubljanskom sveučilištu. Od 1971. godine predavao je povijest Istočne Europe na Sveučilištu u Pisi, a poslije je isti kolegij, odnosno povijest slavenskih naroda, predavao u Trstu i Padovi, gdje 1986. postaje redoviti profesor. Od 2011. godine predaje modernu povijest na Fakultetu za humanističke studije u Kopru, a surađuje i s tamošnjim Znanstvenim i istraživačkim centrom. Svoj je rad posvetio proučavanju međunarodnih odnosa. Imao je prestižne stipendije, od kojih valja istaknuti stipendiju Zaklade A. von Humboldta. U posljednjih trideset godina osim brojnih članaka objavio je i devet monografija, koje su u prvom redu posvećene povijesti na prostoru Slovenije i Jugoslavije u 19. i 20. stoljeću. Njegov je rad nagrađen u Italiji i u Sloveniji, gdje mu je 2007. godine komisija Zoisove zaklade dodijelila naslov Ambasador znanosti. Već je niz godina član Slovenske akademije znanosti i umjetnosti. Za njegov angažman u društvenom području Savez udruženja boraca dodijelio mu je 2011. godine Povelju Saveza udruženja boraca NOB-a Slovenije. (D.Ma.)

Odnos prema ženama
Novost partizanske gerile bila je u tome što su se u jedinicama pojavile i žene kao borkinje, a ne samo kao pomoćno osoblje i bolničarke. Prema Titovu svjedočanstvu, u Crnoj Gori je u početku otpora u partizanskom redovima bilo čak 40 % žena. Poslije se taj broj smanjio, tako da ih je na cijelom jugoslavenskom području ostalo oko 12 %. Iskazale su se u borbi, no često su ih karakterizirali i krutost i fanatizam. Postupno su micane iz borbenih jedinica, te su zapošljavane kao medicinske sestre, kurirke, šifrantice, signalistice itd. No ključna je bila činjenica da su partizani promijenili tradicionalni odnos prema “slabijem spolu”, koji se zasnivao na predrasudama kako su žene manje vrijedna bića. Upravo suprotno, partizani su bili ponosni na to što su u njihovim redovima bile i djevojke, uvjereni da se bez njihova sudjelovanja ne može pobijediti. Jedan od najimpresivnijih odgovora na pitanje zašto su žene sudjelovale u oslobodilačkoj borbi dala je jedna Vojvođanka: “Želimo jednostavne stvari. Ne želimo da muškarci imaju pravo tući nas: to je najvažnije. I potom želimo imati pravo glasa u pitanjima kako se stvari odvijaju i da nas se sluša.” (“Partizani”/D.Ma.)

Partizani i smrt
Prema mišljenju Jože Javoršeka, odnos komunista prema smrti bio je nalik na odnos prema smrti prvih kršćana, koji su smrt smatrali samo prelaskom u ljepši život. “Isti odnos prema smrti imaju i muslimani, jer i oni vjeruju u Alahova nebesa, u koja će ući ako umru u borbi s nevjernicima. Odnos prvih kršćana i borbenih muslimana prema smrti je, dakle, potpuno religiozan. Odnos komunista prema smrti, koji je isti kao i odnos prema njoj prvih kršćana i muslimana, ne zasniva se na onostranoj nagradi, jer komunisti nisu religiozni, nego na savršenom osobnom žrtvovanju, a to je najviši oblik etike s kojim sam se do sada susreo. Etika, koja je imala oblik ludila, kao što sam utvrdio poslije, bila je u skladu s Lenjinovim učenjem, onakvim kakvim se pojavljuje u tekstu Strategija i taktika oružanog ustanka.” (“Partizani”/D.Ma.)

Nakon rata o jugoslavenskim partizanima napisane su kamare hagiografskih djela, a preko filmova su ušli ne samo u komunističku nego i u zapadnu pop-kulturu...

Pirjavec je prikazao djelovanje partizana u svim dijelovima podijeljene i okupirane zemlje, glavne bitke, koje su u poslijeratnoj socijalističkoj Jugoslaviji mitologizirane...

“Jedinice otpora u Jugoslaviji u Drugom svjetskom ratu dobile su ime koje se udomaćilo u Rusiji još tijekom napoleonskih ratova: partizani...” pisao je Edvard Kocbek...

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana