Osijek
DAVOR BOBIĆ (55) SKLADATELJ I SVEUČILIŠNI PROFESOR

Praizvedbom mog baleta Snježna kraljica studentski sam san pretvorio u javu
Objavljeno 16. veljače, 2024.
Varaždinac koji nije nevjeran rodnom gradu dok voli Osijek, tom je slavonskom gradu darovao svoje kapitalno djelo, glazbom i plesom prenoseći svevremensku poruku o snazi dobrote i iskrenosti iz Andersenove bajke

U svakom danu, rekao je Milko Kelemen, 2500 skladatelja diljem svijeta dobro piše. Usudit ću se dodati kako će ipak samo jednome od njih baš na današnji dan biti praizveden balet. Maestro Davor Bobić broji sate do dizanja zastora na pozornici Hrvatskoga narodnog kazališta u Osijeku, koji će, u koprodukciji sa splitskim HNK-om, praizvesti balet Snježna kraljica. A čak i ako nije jedini živući skladatelj kojemu će to danas poći za rukom na ovom našem disonantnom planetu, onda će biti dovoljno posebno i to da je njegov balet prema glasovitoj priči Hansa Christiana Andersena prvi dosad izvorno skladani za osječki Thalijin hram osnovan 1907., sto dvije godine nakon rođenja genijalnoga danskog književnika.



Iz ugostiteljske obitelji


Radi suglasja u svemiru odabiremo za razgovor o glazbi i životu koji je njome zaogrnut kavanu u kazališnoj ulici, u hotelu s najljepšim sačuvanim osječkim secesijskim izlogom, u zdanju zamalo vršnjaku zgrade HNK-a, o kojemu nas je toliko toga nesebično naučio dobar prijatelj prof. Bobića, kunsthistoričar Grgur Marko Ivanković (s kojim je svojedobno pokrenuo Osječku muzejsku srijedu). Profesor je, u najljepšem smislu riječi, gentleman starinskog kova i takvo mu okruženje doista pristaje. Oboje smo djeca kasnih šezdesetih, što će reći da smo dijelili i novovalnu mladost, zajednički nam je i mjesec rođenja, škorpionski studeni, a otkako je Bobić varaždinskoj dodao i osječku adresu, stanujemo i u istom, južnom kvartu koji se, zbog svoje nenametljivosti i tišine, sviđa i njemu i njegovu sinu, osječkom studentu. Snježna kraljica na najljepši je način povezala dva grada uz Dravu, u čijoj su povijesti važna barokna poglavlja, a u oba je prof. Bobić dosanjao studentski san o skladanju baleta. Golema partitura svjedoči, međutim, o tome da skladanje nije samo za sanjare, dapače, zna to biti, dok ne dozru plodovi talenta, znanja, inspiracije i marljivosti, a potvrđuje to i prof. Bobić, i težački posao.

Upravo to, težaci, bili su skladateljevi daleki predci, pa i baka i djed kod kojih je uživao provoditi vrijeme kao dječak. Roditelji su se, pak, bavili ugostiteljstvom u Varaždinu (Poput Verdijevih! - zaključujemo u jedan glas), u lokalu koji je bio jednako popularan i među slavnim piscima i slikarima, i među običnim ljudima. "Ja sam vam obučeni konobar! (smijeh) Pomagao sam roditeljima, sviđalo mi se biti u toj krčmi koja je podsjećala na živu operu, jer dolazili su u nju zanimljivi ljudi i vodili su se poticajni razgovori. No bio sam odličan učenik, pa sam završio varaždinsku Gimnaziju. Pohađao sam Glazbenu školu u svom rodnom gradu i već sam kao 11-godišnjak nastupio kao član dječjeg zbora u izvedbi Bachove Muke po Mateju, što je sigurno utjecalo na moju stvaralačku evokaciju", prisjeća se svojih glazbenih početaka. Varaždinu se uvijek iznova vraća, ne izdaje ga dok voli Osijek, ondje je, uostalom, dom njegove složne obitelji i ondje je ravnatelj Baroknih večeri.

Kijevski student



Smatra se privilegiranim, miljenikom Fortune, zbog toga što je studirao u Kijevu. Budući da je onamo došao 1988. godine, sebe naziva "sovjetskim đakom". Otići na studij u Sovjetski Savez bilo je sve samo ne lako. Kandidat je morao proći sito i rešeto razredbenog procesa, pri čemu osrednji nisu imali šansu čak ni tananu poput notnog vrata. Kvota razmjene između tadašnje Jugoslavije i SSSR-a bila je samo deset studenata, a iz Hrvatske bi najčešće prošao samo jedan, najviše dva. "Bio sam deseti", samokritično spominje prof. Bobić. Studij, na kojem je učenje bila dugoprugaška disciplina, ipak pamti kao najljepših šest godina života.

Nad Dnjeprom: prof. Slavko Magdić, kolege studenti Dražen Košmerl i Ljubov Judčenko Košmerl te Lidija i Davor Bobić, 1990. godine



“Besplatno studirati na nekom od konzervatorija u SSSR-u bilo je kao dobiti jackpot na lotu. Prvo si morao proći selekciju u Beogradu, a potom još rigorozniju u Moskvi. Oni bi odredili tko će kamo ići studirati, pa su tako osujetili moj plan da ću studirati u Sankt-Peterburgu, tadašnjem Lenjingradu, poslavši me u Kijev, na Konzervatorij Čajkovski", otkriva prof. Bobić.

Isprva je bio nezadovoljan, no vrlo je brzo shvatio da je u Kijevu, čiji je konzervatorij tada bio jedan od najboljih u SSSR-u, dobio mogućnost vrhunskog obrazovanja i najbolje moguće profesore, kakav je u Varaždinu bio i njegov prvi uzor, prof. Slavko Magdić. Kijevski će konzervatorij, na kojem će diplomirati kompoziciju, glazbenu teoriju i klasičnu harmoniku, trasirati njegovu karijeru i epigenetski odrediti njegovo stvaralaštvo.

“Nakon dvije godine studija u Kijevu mi se pridružila Lidija, moja buduća supruga, u koju sam se zaljubio još u osnovnoj školi, a koja je došla studirati violinu. Danas je vrlo uspješna u radu s djecom, pročelnica je gudačkog odsjeka Glazbene škole u Varaždinu, a nedavno je u suradnji s ilustratorom Draženom Jerabekom objavila sjajnu Početnicu za violinu (za koju je prof. Bobić skladao sve pjesme. Supruga je njemu, pak, pomogla pisati libreto za Snježnu kraljicu, nap. a.)", ističe.

Na satu orkestracije s prof. Jevgenijem Stankovičem 1992. godine

 


Iz tog, studentskog vremena datira i njegov san o skladanju baleta inspiriranog Andersenovom bajkom. Ne čudi s obzirom na to koliko je svojeg kijevskog života, kao i mnogi drugi studenti glazbe, proveo nazočeći baletnim i glazbenim produkcijama u Državnom akademskom teatru opere i baleta Taras Ševčenko. Stoga zajedno sjedamo u vremeplov kako bi profesor što autentičnije dočarao koliko je to za njega bilo važno iskustvo. Pritom na trenutak zajedno odlazimo još dublje u prošlost i rekreiramo podjednako žive emocije i sjećanja na ruski animirani film Snježna kraljica koji su redovito prikazivali na TV-u tijekom zimskih školskih praznika dok smo bili djeca. Gerda i Kay bili su nam tada lekcija o prijateljstvu i snazi dobrote i ljubavi nasuprot ispraznosti, a i danas bajku doživljavamo jednako poučnom u kontekstu zaleđenih zaslona virtualnih dvoraca u kojima su zarobljene mnoge samotničke duše.

Strpljivost i ustrajnost



“Kao studenti kupovali smo povoljno povlaštene ulaznice za predstave koje bi potom s golemim uspjehom gostovale u pariškim i londonskim teatrima. Kako bi se to u slengu reklo, visili smo u kazalištu svakotjedno, a moj profesor koji mi je predavao dirigiranje ondje je bio šef dirigent, pa sam imao mogućnost biti i na probama i na predstavama, rekao bih da sam živio u teatru. Zbog toga praizvedbom mog baleta Snježna kraljica pretvaram studentski san u javu! Dobio sam šansu u svojoj zemlji pisati zapravo za dvije nacionalne kazališne kuće, osječku i splitsku. Dugo sam to čekao, no nisam zbog toga nesretan, možda prije i nisam bio mentalno spreman uhvatiti se ukoštac s tako velikim djelom. Smatram da sam u pedesetima dosegnuo svoju punu autorsku zrelost i u skladu s tim imam velike ambicije napisati balet prema djelu Ivane Brlić-Mažuranić te dvije opere", otkriva maestro Bobić, dodajući kako su mu o imperativu strpljivosti govorili i njegovi profesori, pozivajući studente na ustrajnost kako bi skupili "kapital" potreban za skladanje kapitalnih djela.

Majka Ružica Bobić drži u rukama Ivana Bobića, supruga Lidija Bobić, profesor orkestracije Jevgenij Stankovič, ukrajinski skladatelj Volodimir Runčak i profesor kompozicije Genadij Ljašenko, 1995. prilikom posjeta delegacije Ukrajinskog društva skladatelja na Muzičkom Biennalu Zagreb



I bio je strpljiv maestro Bobić, iako je, priznaje, dva puta ozbiljno razmišljao da odustane od glazbe. Samo od nje u nas se (i ne samo u Hrvatskoj) ne može živjeti, iako je vrlo produktivan (na ZAMP-u ćete naći pobrojeno čak 469 njegovih djela). No krize dođu i prođu, umjetnik teško može protiv usuda sve i da hoće.

“Prve su mi se misli o Snježnoj kraljici počele rojiti u glavi prije tridesetak godina, na studiju, kad sam gledao balete poput Pepeljuge Sergeja Prokofjeva. Zbog toga sam beskrajno zahvalan intendantu HNK-a Osijek Vladimiru Hamu i ravnatelju Opere Ladislavu Vrgoču što su mi dali šansu da postavim svoj balet. Imam sreću što su mi suradnici redatelj, koreograf i plesač sa svjetskim referencijama Svebor Sečak, kolega s AUKOS-a Vuk Ognjenović, mladi dirigent Stjepan Vuger, kostimograf i scenograf Neven Mihić, autor animacija Zdenko Bašić i svi ostali. Mislim da, bez pretjerivanja, mogu reći kako je Snježna kraljica okupila nevjerojatne umjetnike čija će sinergija pokazati golemu snagu hrvatske kulture", emotivan je maestro Bobić nepoklobljiv u vjeri u snagu orkestra i baletnog ansambla koji će, siguran je, iznjedriti kazališnu uspješnicu za koju će se tražiti karta više, kako je to slučaj s Orašarom. Šanse da njegov balet prijeđe hrvatske granice povećava i činjenica da se iduće godine obilježava 150 godina od Andersenove smrti.

“Ne želim zvučati neskromno, ali praizvedba ovog baleta povijesni je datum za kazalište i grad Osijek. Volio bih kada bi se iz ovog projekta napokon ostvarila ideja da Osijek dobije svoj baletni ansambl", kaže prof. Bobić, dodajući kako će splitski HNK, čiji mnogi plesači nastupaju u Osijeku, imati svoju premijeru u vrijeme adventa, tako da će dobiti mogućnost vidjeti različite pristupe svom djelu.

Maestro Bobić pisao je Snježnu kraljicu godinu i pol dana, u prvoj je verziji bila djelo u dva čina, no u dogovoru s koreografom opseg mu je smanjen (pa su prepisivači nota imali puno posla, nap.a.). Zadovoljan je konačnim rezultatom jer smatra da će djelo u tom obliku bolje korespondirati s današnjom, pomalo nestrpljivom, publikom, napose mlađom. Na tome je zahvalan Sveboru Sečaku, koji je sebe u šali nazvao Staljinom, a Bobića Prokofjevim. “Iako je riječ o psihološki kompleksnom sadržaju, prožetom kršćanstvom, potreba pobjede dobra nad zlom svevremenska je poruka koju valja uporno ponavljati, jer opet, nažalost, svjedočimo ratovima. Kao ukrajinskog studenta bolno me pogodio rat između Ukrajine i Rusije, jer baštinio sam puno iz obje kulture i od glazbenih velikana Čajkovskog, Prokofjeva, Stravinskog i Šostakoviča. Kao umjetnik vjerujem u dobrotu ljudskog duha”, nepokolebljiv je prof. Bobić podsjećajući i odrasle da su bajke nezamjenjiv uzor realnosti. Na špicama je možda lakše dosegnuti te udaljene obzore dobrote i iskrenosti. Zato ćemo biti u publici da tome svjedočimo. Čak i kad nam potresni završni adagio suzama zamuti pogled.

Ivana Rab Guljaš
O AKADEMIJI
“Ostvario sam mnoge svoje progresivne ciljeve u Osijeku, pogotovo na Akademiji za umjetnost i kulturu, nekada Umjetničkoj akademiji, u čijem sam osnivanju participirao i u kojoj sam sudjelovao u pokretanju mnogih studijskih programa, među kojima su i prvi studij tambure u svijetu, studij art-terapije, studij kompozicije koji Osijek nikada do tada nije imao, a još sam si zacrtao i osnivanje studija violine, ponajprije zbog Krežme. Akademija je iznimno važna za cijelu istočnu Hrvatsku, no pokretanje njezinih studijskih programa nije bio nimalo lak zadatak, nisam siguran da bih to reprizirao. Znate kako to ide, bilo je i otpora, i nepravdi, i problema, u jednom sam trenutku ugrozio i svoje zdravlje. Akademiju vodi sjajna dekanica, prof. dr. sc. Helena Sablić Tomić, bez čije energije, vizije i odlučnosti ta visokoškolska ustanova ne bi bila ono što je danas. Ja, pak, imam svoju katedru i izvrsne studente. Studij kompozicije najteži je u glazbi i zahtijeva disciplinu, kreativnost, jake mentalne sposobnosti... Od toga se pak teško živi, zapravo se mora raditi još nešto, pogotovo kod nas. Kad sam ja završio studij kompozicije, nisam znao kamo će me to dovesti, baviti se time jednako je kao da se bavite magijom. Glazba je po meni najdublji ljudski izraz, bila je i ostala moja sudbina”, iskren je prof. Bobić.

O OSIJEKU
“Već sam 21 godinu u Osijeku, dirnut što su me Osječani primili kao svoga. Svjetska je praizvedba mog baleta kruna tog mog lijepog osječkog života i beskrajno sam zahvalan na tome gradu i ljudima. Zapravo, to je četvrta premijera nekog mog djela u Osijeku, prije toga bili su to oratorij Izaija, kantata Jerihon te koncerta za klavir i orkestar Esseker”, kaže prof. Bobić, koji je dobitnik Pečata Grada Osijeka (2014.).

Svoju osječku adresu sada dijeli s mlađim sinom, koji svira violinu u orkestru HNK-a i studira na Akademiji. Kći je studentica posljednje godine studija violine u Zagrebu, a stariji je sin završio studij klavira.

O SKLADANJU
“U skladanju trudim se zadržati melodiju i ritam, što neki smatraju demode pristupom. No odlučan sam kao skladatelj ostati vjeran sam sebi, nikada nisam pripadao nikakvim glazbenim interesnim grupama. Ipak, moja se glazba puno izvodi i često je sviraju mladi, što dokazuje da ona sama nalazi put do slušatelja i sviđa se onima koji ju izvode. Pretpostavljam da će i o mom baletu Snježna kraljica biti podijeljenih mišljenja, no toliko sam puta to prošao u životu, više bi me, zapravo, pogodila ravnodušnost. Pa mi umjetnici živimo za pljesak publike, ja baš tome dajem važnost”, otvoren je maestro Bobić.

O USPJEHU
“Hrvatsko je kulturno tržište malo, a naše su šanse za uspjeh na globalnom tržištu proporcijalne tome. Uspjeh u inozemstvu ovisi o osobnoj komunikaciji sa svijetom. Primjerice, nikad ne bih dobio glazbenu rezidenciju u SAD-u da me nisu preporučili moji kolege iz Rusije, supružnici Natalia Moisseva i Ivan Konev. Hrvatski glazbenici nemaju agente, nego sami gube puno vremena na pregovaranje i ugovaranje, moraju svaštariti, sami pisati projekte... Pri tome je nama glazbenicima ipak lakše nego, primjerice, piscima, jer je glazbeni jezik univerzalan.

Svoj sam balet Snježna kraljica planirao pisati u Rusiji, gdje sam trebao biti na Erasmusu sa suprugom, čak je i kći planirala ondje studirati, no dogodio se rat. Kako u životu malo toga ide kako planiramo, umjesto u Rusiji završio sam na rezidenciji u SAD-u, na Wisconsin River Falls, gdje sam imao tri autorske večeri i ispraćen sam stajaćim ovacijama. To me je ohrabrilo da počnem razmišljati o tome kako bih mogao predstaviti svoja djela u New Yorku iduće godine. S baletom Snježna kraljica također imam ambicija izvan hrvatskih pozornica, pa ću već na praizvedbi imati i goste iz Londona”, kaže.

O UKUSIMA
Na jednoj su strani oni koji se vesele crvenom koncertnom klaviru Fazioli koji je stigao Akademiji i nestrpljivi su vidjeti praizvedbu baleta u Osijeku, a na drugoj su tisuće ljudi koje pune arene željne žanrovski posvema drukčije glazbe. U drugom slučaju dominira mlađa publika, kojoj bi, smatra prof. Bobić, trebalo na neki način omogućiti da u formativnoj dobi razvije profinjeniji glazbeni ukus. “Još je Platon rekao: - Kakva je glazba, takva je i država”, podsjeća prof. Bobić. Smatra poražavajućim što nije definiran glazbeni sustav vrijednosti.

“Nemojte misliti da sam isključiv i da priznajem samo klasičnu glazbu. Dapače, obožavam pop-glazbu 80-ih godina prošlog stoljeća jer je bila fantastična. Usudio bih se reći da ovo možda nije slučajno što u vrijeme kada se u Osijeku održava serija koncerata srpske folk-zvijezde u drugom dijelu grada traju probe za predstavu koja će iznjedriti visoku umjetnost. To je borba za dobar ukus. Netko će reći da se o ukusima ne raspravlja, no ja sam kao profesor u trajnom zvanju na Akademiji za umjetnost i kulturu obligatan boriti se za visoke kriterije u glazbi!” odlučan je prof. Bobić.

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

NA INTERVENCIJI 30 VATROGASACA I SEDAM VOZILA

U velikom je požaru stradala i restaurirana parna lokomotiva odmilja zvana Crnom damom

2

PREDSTAVLJENI NOVI PROSTORI ZAVODA ZA DERMATOLOGIJU I VENEROLOGIJU

Stacionar Dermatologije nakon čak 40 godina ponovno u krugu KBC-a Osijek

3

PTF: OKRUGLI STOL ŽITARICE BEZ GLUTENA

Mnogi ne znaju da boluju od celijakije