Magazin
RAZGOVOR: PREDRAG BEJAKOVIĆ

Nužno je postrožiti i uskladiti uvjete za odlazak u mirovinu
Objavljeno 9. prosinca, 2023.
DR. SC. PREDRAG BEJAKOVIĆ, NEZAVISNI JE ANALITIČAR IZ ZAGREBA

U svim mirovinskim reformama nastoje se uskladiti dvije teško uskladive stvari: kako osigurati odgovarajući životni standard brojnim starijim građanima a da se istodobno ne stvori prevelik pritisak na javne financije. Pritom se poduzimaju uvelike različiti koraci, od parametrijskih (razmjerno malih) promjena tradicionalnih sustava međugeneracijske solidarnosti, preko uvođenja novih mirovinskih formula (kao što je mirovinski sustav teorijski određenih ili utvrđenih doprinosa - notional funding), do prihvaćanja kapitaliziranih modela mirovinskog osiguranja, u kojima svaka osoba ima svoj osobni račun na koji uplaćuje sredstva. Iako je više zemalja provodilo slične reforme, među njima su vrlo velike razlike, pa je nemoguće govoriti o jedinstvenom pristupu, jer svaka reforma je posebna - kaže dr. sc. Predrag Bejaković, nezavisni analitičar iz Zagreba.



OČUVANJE STABILNOSTI


Kako biste ocijenili sve što se do sada napravilo s mirovinskim sustavom, reformama u Hrvatskoj...?

- Mirovinska reforma je zapravo jedina reforma koja je uspješno završena u Hrvatskoj od njezina osamostaljenja. U mirovinskoj reformi prije 21 godinu osim sustava međugeneracijske solidarnosti - u kojoj sadašnji zaposlenici plaćaju doprinose za sadašnje umirovljenike, s nadom da će to njihova djeca činiti za njih kada budu u mirovini, uvedeno je obvezno i dobrovoljno kapitalizirano osiguranje. Prvi dio (stup) mirovinskog sustava osigurava samo osnovnu razinu socijalne sigurnosti (naglasak na solidarnosti), a drugi i treći dio s osobnim računima osiguravaju višu razinu, ovisno o doprinosu osiguranika. Samo u prvom stupu ostali su trajno osigurani zatečeni umirovljenici i osiguranici stariji od 50 godina odnosno oni između 40 i 50 godina koji se nisu opredijelili za drugi stup, pa će oni ostvarivati mirovinu samo iz tog oblika osiguranja. Svi ostali osiguranici ostaju u prvom stupu, ali sudjeluju i u kapitaliziranome modelu. To je značilo djelomičnu privatizaciju mirovinskog osiguranja. Prelazak na drukčiji način financiranja i određivanja mirovina u drugom i trećem dijelu mirovinskog sustava podrazumijeva naglasak na individualizaciji i ublažavanju solidarnosti. Razlozi uvođenja kapitaliziranog mirovinskog osiguranja bili su smanjiti teret cjelokupnog financiranja mirovinskih rashoda budućim naraštajima, raspršiti (diversificirati) rizik te potaknuti razvoj financijskog tržišta i cjelokupnog gospodarskog rasta. Može se ocijeniti kako su navedeni zadatci uvelike ostvareni, pogotovo što su povrati u cjelokupnom razdoblju veći od očekivanih, naknade su niske i stalno se smanjuju, a nadzor koji provodi HANFA je objektivan i učinkovit.

Koliko dugotrajnija krizna stanja i posljedice koje se manifestiraju između ostalog i u ekonomiji, gospodarstvu... utječe i na funkcioniranje mirovinskog sustava?

- Mirovinsko osiguranje je općenito jako složeno i jako podložno raznovrsnim utjecajima, posebice u uvjetima inflacijskih pritisaka, rata u Ukrajini i na Bliskom istoku, još nezavršene pandemije COVID-19 i političkih napetosti u svijetu. Što se tiče posljedica koronakrize (ili nekih drugih budućih kriza) na mirovinski sustav, kad su u pitanju mirovine iz prvog stupa, to se može prilično jednostavno projicirati, jer na to u najvećoj mjeri utječe kretanje broja radnika, odnosno osiguranika, u odnosu prema broju umirovljenika i aktualnoj vrijednosti mirovine, preko koje država može utjecati na visinu budućih mirovina promjenom načina usklađivanja. S druge strane, kad je u pitanju sustav kapitalizirane štednje, odnosno drugi stup, sve procjene bile bi vrlo nezahvalne, jer na temelju jedne godine lošijih prinosa - ne samo jedne, nego i tri odnosno pet - ne može se pouzdano procijeniti hoće li se te teškoće produbiti i/ili potrajati, odnosno hoće li fondovi vrlo brzo povratiti ono što su izgubili. Stoga se ne može znati što trenutni pad prinosa točno znači za kotiranje mirovinskih dionica u obveznim fondovima, ali poznato je, ponajviše na temelju iskustava i krize iz 2008., kako ulaganja u poslovne udjele na dugi rok mogu biti vrlo otporna, te ostvariti zavidne prinose.

Koje su daljnje opasnosti, o kojima treba voditi računa, gledajući i dugoročno...?

- Ako bi došlo do podizanja razine mirovine, naravno došlo bi do povećanja ukupnih rashoda, koji se mogu financirati samo podizanjem stope doprinosa ili povećanjem poreznog tereta. To bi neizbježno dovelo do narušavanja konkurentske sposobnosti hrvatskog gospodarstva i potaknulo rad na crno. Hrvatski mirovinski doprinos iznosi 20 %, a ako bi stopa bila puno viša, poslodavci ne bi bili zainteresirani za zapošljavanje radnika u službenom gospodarstvu.

Nadalje, znatno povećavanje mirovinskih rashoda u cjelini najvjerojatnije nadilazi mogućnosti hrvatskog gospodarstva; zahtijevalo bi preoblikovanje proračunskih rashoda, odnosno smanjivanje izdvajanja za, na primjer, razvoj, obrazovanje i zdravstvo, i došlo bi do daljnjeg povećanja poreznog tereta, tako da bi se ukinuli svi oni pozitivni pomaci koji su ostvareni u poreznom rasterećenju posljednjih nekoliko godina.

Uzimajući sve u obzir, postoji li mogućnost za zaduživanje u inozemstvu?

- Hrvatski javni dug je i ovako vrlo visok, došlo bi do narušavanja kreditnog rejtinga zemlje i to bi dovelo do povećanja troškova inozemnog zaduživanja i privatnog sektora. Uz bolje upravljanje javnim dugom i postupno smanjivanje javnih rashoda, pozornost je potrebno dati zadržavanju javnog duga na sadašnjoj razini i težiti njegovu smanjivanju u postkovidnom razdoblju.

Što se može učiniti da se stanje, ako ne bitno poboljša, bar ne pogoršava?

- Trebalo bi postrožiti uvjete za odlazak u mirovinu jer je to jedini način da mirovinski sustav ostane dugoročno financijski stabilan. Zatim, nužno je postrožiti i/ili dosljedno provoditi propise o invalidnosti, dakle da se omogući, ako ne smanjivanje, bar zadržavanje broja invalidskih umirovljenika. Već je dosad dosta napravljeno u izjednačavanju dobi za odlazak u mirovinu muškaraca i žena. U daljnjim aktivnostima sigurno će trebati dosljedno poštovati (i možda ipak ubrzati) provedbu odluke o podizanju zakonske dobi za odlazak u mirovinu na 67 godina. Presudno je uskladiti zakonsku i stvarnu dob umirovljenja. To sigurno nije ugodno i građani se tome protive, ali to je zapravo jedini način da bi se sačuvao mirovinski sustav. To se može napraviti ili aktuarski točnom penalizacijom prijevremenog umirovljenja ili odgovarajućim povećanjem mirovina za duži ostanak u svijetu rada, kako je i napravljeno nedavnim zakonskim promjenama.

NOVA PRAKSA


Što treba još napraviti da bi reforma u konačnici uspjela? Je li sužavanje mirovinskih prava neizbježna nužnost...?

- Potrebna je daljnja reforma mirovinskog sustava - prije svega sužavanjem mirovinskih prava, ali potrebne su reforme na tržištu rada i gospodarstva općenito. U Hrvatskoj, ni u velikoj većini zemalja u svijetu, ne postoji dovoljno mehanizama koje potiču osiguranike na duži rad. Treba razmotriti zadržavanje radnosposobnih osoba u prvom stupu koje bi još uvijek mogle ostati u svijetu rada. Potrebno je sustavno razvijati i poticati dobrovoljno mirovinsko osiguranje. Građani se trebaju na vrijeme u što većoj mjeri pobrinuti za vlastitu materijalnu sigurnost u svojoj starosti. Najvažnije je da radno sposobnom stanovništvu mora biti jasno kako se u većoj mjeri sami moraju brinuti za vlastitu starost i da poslije ne mogu i ne smiju više nekog drugog optuživati što nisu dovoljno uštedjeli dok su radili. Građani ne smiju imati nerealnih očekivanja od javnog mirovinskog osiguranja i države općenito. Trebaju biti ozbiljni i odgovorni prema sebi i svojim bližnjima, a to neposredno mogu pokazati pravovremenim mirovinskim osiguranjem i štednjom. Stoga je važno ugraditi pozitivne poticaje koje će osiguranici sigurno prepoznati i iskoristiti.

Nova najavljena promjena u mirovinskom sustavu jest da se osniva novi državnogarantirani alternativni investicijski fond u koji bi se trebalo usmjeriti 5 % prikupljenih sredstava u kapitaliziranom mirovinskom osiguranju, koji bi trebao kupovati različite vrijednosnice na tržištu. Više je nego pohvalno kako smo uspjeli sačuvati i razviti kapitalizirano mirovinsko osiguranje, ali pomalo se bojim te mjere. Koliko mi je poznato, takva praksa ne postoji nigdje u EU-u i OECD-u, pa ni u svijetu, tako da bi mogla dovesti do nesigurnog optimalnog povrata sredstava budućim umirovljenicima. Ujedno, ne smatram da takvi fondovi trebaju postojati jer su suprotni najvažnijim načelima financijskog poslovanja zbog svoje rizičnosti, špekulativnosti i volatilnosti, a za njih i ne postoji sekundarno tržište. Državna garancija povrata uloženih sredstava u takva fond znači da se nastali gubitak prenosi na porezne obveznike, što je potpuno neprihvatljivo, pa nije ni čudo da takvih fondova nema u svijetu.

Sve u svemu, mirovinska reforma je jako složen posao. Gubitci su neposredni, jasni i točno usmjereni na pojedine društvene skupine. Koristi su nevidljive, dugoročne, raspršene i, naravno, izazivaju protivljenje osiguranika. Ali te su promjene nužne ako se želi očuvati mirovinski sustav u promijenjenim uvjetima života i rada. (D.J.)
U daljnjim aktivnostima sigurno će trebati dosljedno poštovati (i možda ipak ubrzati) provedbu odluke o podizanju zakonske dobi za odlazak u mirovinu na 67 godina...

Ako bi došlo do podizanja razine mirovine, došlo bi do povećanja ukupnih rashoda, koji se mogu financirati samo podizanjem stope doprinosa ili povećanjem poreznog tereta...

Možda ste propustili...

MIRO KOVAČ BIVŠI MINISTAR VANJSKIH POSLOVA

Ukrajina je suočena s dva velika problema

AMERIČKI CIRKUS

Veliki konzervativni show

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana