Na prvu će zvučati čudno što priču o borilačkom sportu počinjemo među finim šamponima, haubama i četkama za feniranje, no morate znati da se u jednom osječkom frizerskom salonu poprilično često priča o kickboxingu, štoviše, ondje jedna frizerka ponekad netremice prati online prijenose borbi, a nekad joj se, bome, u navijanju pridruži i pokoja klijentica ili klijent. Kako i ne bi, jer većina dobro poznaje dvojicu "sokolova", kako mama Mirela zove svoje sinove, sportaše. Mama je, kakav je i red, postavila i najvažnije sportsko pravilo obitelji Bilandžić: Nikad brat na brata!

- To je istina. Obećali smo mami da se nikada nećemo ni na jednom natjecanju boriti jedan protiv drugoga. Ako se i kada se to bude trebalo dogoditi, predat ćemo borbu, dogovorit ćemo se tko - potvrđuju mi Borna (22) i Niko (19) Bilandžić, državni prvaci u kickboxingu. Nalazim se s njima nekoliko dana prije njihova odlaska na Svjetsko prvenstvo u Portugal. Pristojni, lijepo odgojeni mladići strpljivo i uviđajno odgovaraju na moja pitanja, uvažavajući činjenicu da o borilačkim sportovima ne znam gotovo ništa (osim iz filmova), ali unatoč tome itekako dobro znam da im je mjesto u svečarskom prilogu za Dan grada, koji slavi uzajamnost, slogu, ljubav, posvećenost, trud, zauzimanje, Osijek... Nakon nekog vremena primjećujem da je konobarica stišala glazbu i da, naslonjena na šank, zajedno s drugim gostima, sluša naš razgovor. Ne čudi, dečki su dobri, otvoreni i zanimljivi sugovornici, pa večer u kafiću dobiva dimenziju TV razgovora, no nemamo ništa protiv, pa i zašto bismo?

Borna je ugledao svijet u rodilištu osječke bolnice 22. travnja 2001. godine, a njegov mlađi brat Niko tri godine poslije, 2. lipnja. Dio su djetinjstva proveli na Vijencu Ivana Meštrovića, u blizini Srednjike, gdje su, ističu, zavoljeli sport još kao vrtićarci. Obojica su završila Osnovnu školu Antuna Mihanovića, odrastajući u centru, u Gundulićevoj, obojica su izabrala i gimnaziju u blizini obiteljske kuće, Prvu, tzv. opću. Borna je bio odličan, Niko vrlo dobar učenik. S obzirom na to da mu je dobro išla matematika, Borna je prvo odlučio studirati računalstvo na FERIT-u, no već je u prvom semestru shvatio da je pogriješio. Roditelji su stali uz njega kada je rekao da želi na Kineziološki fakultet u Osijeku i sada je uspješan student treće godine prijediplomskog studija, a mlađi je brat nastavio njegovim stopama upisavši se ove akademske godine na isti studij. Dekanica, prof. dr. sc. Vesnica Mlinarević ne štedi pohvale na račun marljivih studenata čijim se sportskim uspjesima ponosi cijeli fakultet. Njihova je sestrična Marija, odmilja Keka, nedavno magistrirala na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu i nastavlja školovanje na poslijediplomskom doktorskom studiju, što bi, otkriva Borna, i on volio. Marijin je dečko također magistar kineziologije, s osječkom diplomom. Ukratko, prava sportska obitelj koja uz medalje i pobjedničke pojase priželjkuje i fakultetske diplome.

- Dobro sam prošao - kaže uvijek nasmiješeni Niko - Borna je bio odlikaš s izvrsnim sportskim rezultatima, pa mi je bilo drago kad bi me nastavnici s njim zamijenili ili kad me netko pita je li mi on brat.



I Borna i Niko državni su reprezentativci u kickboxingu, obojica su bila juniorski i seniorski državni prvaci više puta, s tim da su i jedan i drugi još kao juniori bili i seniorski državni prvaci. Obojica su bila dobitnici trofeja "Kuna" za darovite mlade sportaše od 12 do 18 godina koji dodjeljuje Zajednica osječkog sporta (Borna 2018. godine, Niko 2022.), obojica primaju sportsku stipendiju Zajednice osječkog sporta. Oba su brata kategorizirani sportaši Hrvatskog olimpijskog odbora (Borna je vrhunski sportaš I. kategorije, Niko vrsni sportaš IV. kategorije). Obojica vode treninge kickboxinga mlađim dobnim skupnima u klubu u "Sportskoj akademiji" u Osijeku (u Ulici Stjepana Radića 58). Borna je u razvojnom programu kvalitetnih sportaša Hrvatskog olimpijskog odbora. Više je puta bio juniorski državni prvak u disciplinama K1, low kick i kick light te seniorski državni prvak u low kicku, full contactu i light contactu. Kao junior bio je i seniorski državni prvak u low kicku. Godine 2017. u Skopju (Sjeverna Makedonija) bio je treći na europskom juniorskom prvenstvu u kickboxingu u disciplini K1 do 63,5 kg. Na seniorskom je svjetskom prvenstvu 2021. godine u Jesolu (Italija) bio 3. u full contactu do 71 kg. Ove je godine bio 2. na svjetskom kupu u Budimpešti u full contactu za seniore do 71 kg. Tijekom borbe 2020. godine na Europskom kupu u Karlovcu u 2. rundi puknuli su mu prednji križni ligamenti. Odradio je borbu do kraja i pobijedio. Te je godine operiran u Zagrebu, gdje je i odradio rehabilitaciju, nakon čega se uspješno vratio u sustav natjecanja i već 2021. godine bio treći na seniorskom svjetskom prvenstvu u Jesolu.

Niko je bio više puta državni juniorski prvak u različitim disciplinama (K1, low kick, full contact, kick light) i prošle godine kao junior seniorski državni prvak u kick lightu do 69 kg. Prošle je godine bio treći na juniorskom svjetskom prvenstvu u low kicku do 67 kg u Jesolu (Italija). Ove je godine bio drugi na seniorskom državnom prvenstvu u K1 disciplini do 67 kg i drugi na seniorskom državnom prvenstvu u low kick disciplini do 67 kg, s tim da mu je tijekom polufinalne borbe puknuo bubnjić u desnom uhu. S takvom je ozljedom odradio borbu do kraja i - pobijedio. Zbog spomenute se ozljede, međutim, nije mogao boriti u finalu.



Kako ne bismo propustili ništa važno iz sportskih životopisa njegovih sinova, u pomoć je priskočio Tomislav Bilandžić, njihov otac i trener u Kickboxing klubu "Sveti Duh". Umirovljeni kriminalist, gradski vijećnik u aktualnom sazivu Gradskog vijeća Osijeka, kickboxing trener koji je 2021. proglašen najuspješnijim trenerom u Osijeku, predsjednik Hrvatskog kickboxing saveza, uvijek je uz svoje sinove.

- Tata nam je trener i još nikada ni jedan od nas nije imao borbu a da on nije bio prisutan. Mama kaže da ne zna kako bi preživjela naše borbe da nije u svakom trenutku sigurna da je tata u blizini. I nama to puno znači jer otac je naš uzor zato što je sport za njega više od sporta, način života, kako ga i mi doživljavamo. Cijela naša obitelj živi sportski i živi za sport, tako da često trčimo zajedno utrke kao obitelj, a mama dolazi u naš klub u teretanu - ističe Niko.

Borna iznosi zanimljivu koincidenciju - Kickboxing klub "Sveti Duh" osnovan je 2004. godine, a prvi je trening održan 2. lipnja 2004, godine, dakle na dan kada se rodio Niko. Dečki su ponosni na svoj klub jer je niz godina nositelj kvalitete sporta u Gradu Osijeku te jedan od najuspješnijih gradskih klubova i Hrvatskog kickboxing saveza. Uz oca Tomislava, Bornu i Niku trenira i Dragan Franjković, a na kondicijske treninge idu kod poznatog kondicijskog trenera Mirka Krole.

Borna je kao petogodišnjak počeo trenirati gimnastiku, nakon toga judo i nogomet, a kao devetogodišnjak odlučio se za kickboxing. Niko je kao mali trenirao nogomet, judo, pa rukomet, a s 13 godina počeo je trenirati kickboxing. Bavljenje sportom ne donosi samo sreću zbog dobrih rezultata, nego podrazumijeva i mnogo odricanja. Primjerice, ni Borna ni Niko zbog natjecanja nisu mogli sa svojim razredom na maturalnu ekskurziju. Također, sportski život zahtijeva disciplinu, pa tako nije moguće zaredati noćne izlaske ako ozbiljno treniraš za natjecanje. To ne znači da dečki ne žive mladenačkim životom i da nemaju prijatelja, no prioriteti se znaju. U njihovu se sportu jako pazi i na prehranu, jer ne smiju prijeći određenu kilažu. Tijekom našeg susreta obojica su bila na dijetnom režimu kako bi snizili kilažu - ne smiju biti ni deset dekagrama iznad 67, odnosno 71 kilograma.

- Riža, jaja, piletina, junetina, voće i puno vode, ništa drugo ne dolazi u obzir. Nema kolača, grickalica, zaslađenih sokova. Nisam pojeo nešto slatko još od veljače. Odrekao sam se slatkiša u korizmi, a kad je završila, pomislio sam kako mi je sad šteta vratiti se čokoladi, pa sam ju zamijenio voćem - pojašnjava Borna.

- A kad ne skidamo kile, jedemo svaki za dvojicu (smijeh). Četvero nas je u obitelji, ali mama se, bome, nakuha kao da nas je dvostruko više - kaže Niko, a Borna dodaje: - To je kao s autom, što dulje voziš, više goriva trošiš i moraš ga dolijevati.

Dečki, međutim, ističu kako im disciplina nije teret, dapače.

- Što sam discipliniraniji, to sam sigurniji u sebe, znam da sam spreman - ističe Borna, a Niko kaže kako je najteže krenuti, zato je najbolje ne odgađati.

Kao i u svakom sportu, i u kickboxingu ima ozljeda, no Borna i Niko ističu kako je predrasuda da su u borilačkim sportovima češće nego u drugim. Tijelo, kažu, navikne na udarce. U borbama su zaštićeni kacigom, gumom za zube, štitnicima za noge i rukavicama. U šali kažu kako je, više-manje, svima grbav nos, ali njih ga dvojica još ni jednom nisu slomila. U disciplini K1 dopušteni su udarci rukama (kružni udarci) i koljenima po nogama, trupu i glavi, u low kicku sve navedeno osim udaraca koljenom, a u full contactu sve kao u low kicku samo iznad pojasa. Niko se ove godine natječe u K1 do 67 kilograma, a K1 se smatra najatraktivnijom disciplinom u kickboxingu. Borna se natječe u full contactu, jer se nakon dugotrajne rehabilitacije nakon operacije 2021. vratio u ring na full contact i u toj je disciplini išao na Svjetsko prvenstvo u sastavu reprezentacije. Uzeo je brončanu medalju i shvatio da mu ta discipina najbolje leži. Iduće je godine išao na Eropsko prvenstvo, a ove na Svjetsko, gdje je krajem studenoga osvojio broncu.

Boje li se nekada? - pitam ih.

- Tko god kaže da se nikad ne boji, laže - odlučan je Niko. Borna dodaje kako se više plaši neuspjeha nego batina.

- Ljudi misle da se bojimo batina, toga da će nam netko slomiti nos ili slično, no zapravo me je strah teških ozljeda jer sam neke već prošao. Bojim se i da se ne borim loše, ostalog me nije strah - iskren je Borna. Priznaje lakše mu je kad se sam bori nego kad gleda dok se Niko bori, jer više ga je strah za brata nego za sebe. Niko osjeća isto.

Potvrđuju obojica, nailazili su i na predrasude prema sportašima u borilačkim sportovima, neki ljudi misle da su to dečki skloni kavgi, huligani. Niko i Borna dokazuju suprotno.

- Kickboxing je pravi sport, no ‘svedeno na proste faktore‘, to doista jest tučnjava, ali s pravilima - pojašnjava Borna. Ni on se, kao ni brat, nikad nije potukao izvan dvorane, smatraju da se velika većina boraca ponaša u pravom smislu riječi sportski, a ono što ljudi vide po internetu, nema veze sa sportom. Borilački sportovi zahtijevaju prije svega sportsku inteligenciju, kažu, samo snaga i kondicija nisu dovoljne.



- Naš se sport razlikuje od, primjerice, nogometa ili tenisa po dodatnom riziku od ozljede. Svaki je sport težak, ali nije isto hoću li igrati teniski meč s Novakom Đokovićem ili ću ući u ring s recimo Mikeom Tysonom. Đokoviću ne bih uzeo ni gem, osramotio bih se, no na kraju bismo si stisnuli ruku i to je to. A kakav bih izišao iz ringa s Tysonom - e to si zamislite (smijeh) - kaže Borna. Najjači konkurenti dolaze, kažu Bilandžići, iz Rusije i drugih istočnih zemalja, svi su top-klasa, kod njih su borilački sportovi popularni kao u Hrvatskoj nogomet. U Osijeku je kickboxing popularan sport i može se trenirati u nekoliko klubova, među kojima je i njihov "Sveti Duh".

Prijatelji i prijateljice, kolege i kolegice podržavaju ih i navijaju za njih, gledaju live stream borbe. Zgodni dečki poput njih ne prolaze nezapaženo ni kod djevojaka.

- Ne bih znao (smijeh), ja imam curu već dvije i pol godine. Nika i ja upoznali smo se u gimnaziji, ona sad studira ekonomiju - pohvalio se Niko i prebacio lopticu na trenutno slobodnog Bornu. Obojica između svojih treninga i studiranja rade i kao treneri za mlađe dobne skupine i sretni su što među njima prepoznaju svoje moguće nasljednike. Ta se djeca imaju na koga ugledati u svom gradu, jer na WAKO seniorskom svjetskom prvenstvu u Albufeiri (Portugal) išla su četiri borca iz “Svetog Duha” i dva trenera. Kući su se vratili s dvije medalje - Antonio Krajinović - K1/75 kg (završio FERIT, nap.a.) sa zlatom, a Borna Bilandžić (full contact/71 kg) s broncom. Dočekani su, kako i dolikuje šampionima, velikom feštom u svom klubu. “Nek’ nas nebo blagoslovi, snove ostvari i sinove sokolove da nam podari. Bog će uvijek svakom dati, samo treba vjerovati...” objavila je složna obitelj Bilandžić na Facebooku. Mama im je sigurno ispekla omiljenu tortu. Ljubav nikad nije na vagi.